Živimo u zemlji koja ne trpi različitosti. Samo iziđite na cestu i to je očito. Prošetate li na primjer po Londonu, susrest ćete svakakve ljude – bijele, crne, crvene, žute, gole, obučene, žene, muškarce, trandže, you name it – tamo su. Svaki čovjek drugačije izgleda i nikome ne pada na pamet da bi se drugome čudio. Kad odrastate u takvom okruženju, različitost vam je toliko prirodna da vam vjerojatno ne pada na pamet da je neki od tih smjerova postojanja vredniji od drugog.
Prošetajte isto tako po
Zagrebu, toj metropoli wannabe, i vidjet ćete samo dvije skupine ljudi: bijele
žene i bijele muškarce, od čega sve bijele žene izgledaju kao da se oblače u
istom dućanu. Isprika, postoji još jedan dućan - onaj u kojem se oblače sve
arhitektice.
Da skratim – svi su prokleto
uniformirani. U jebenom strahu da izraze ikakvu individualnost makar izborom
odjeće, sve zagrepčanke smjelo hodaju u svojim uggsicama (korijen čijeg naziva
je očito riječ ugly, ali vidim da sam usamljena u tom razmišljanju) i očajnički
se trude uklopiti u masu. Da naprave drugačiji izbor koji okolina neće odobriti?
Taj si horor ne mogu priuštiti.
Ista je priča sa svim životnim
izborima u našoj zemljici. Zna se kako to treba ići: završiš školu, upišeš
fakultet, tamo nađeš dečka, hodaš s njim par godina, diplomiraš, nađeš posao,
udaš se, dobiješ dijete, prvo pa drugo, a ako muž zastrani s ljubavnicom i
treće, „da spasiš brak“. Ako nisi našla muža na faksu, dopušteno ga je naći
i na prvom poslu. Onda se još uvijek stigneš udati do tridesete. Sve
druge opcije su plivanje kontra struje, dakle neprihvatljive.
Biti single u tridesetima je
dosta neugodno. Da, izađeš ti vani vikendom i izvrsno plivaš u potocima
alkohola, ali onda dođe prokleta nedjelja, nepisani dan za obitelj, a ti ni
kučeta ni mačeta da se s tobom sklupča pod dekicu i gleda grozne filmove na
TV-u. Pa si misliš kako bi sad bilo fino da imaš nekoga… Makar da mu pereš gaće.
Source:Pinterest |
Svadbe da ne spominjem. Tamo su
svi, ali svi u paru, i ako te posjednu za „singles table“ znaj da ćeš večer
provesti okružena geekovima, nerdovima i mladim bratićima mladenke, osjećajući
na leđima sažalne poglede uparene većine. I ne možeš si ni skratit muke jer svi
znamo da je nepristojno otići sa svadbe prije 2-3 ujutro. Pa si misliš – šta sve
ovo meni treba? Jesam mogla lijepo ostat s nekim od bivših dečki ili dat šansu
onima koje sam bahato otkantala misleć' da ima još vremena?
Pa onda te priče o
kompromisima. Te brak je kompromis, te prinčevi na bijelom konju ne postoje, te
nije sve u izgledu, te nije sve u seksu (pritom nitko ne kaže u čemu je zapravo
to „sve“), te ne smiješ biti tako zahtjevna... Ispada da je onaj neugledni tip iz IT-a kojem se očito sviđaš
zapravo zadnji vlak. Zašto mu ne bi dala šansu? Kad su svi pristali na
kompromise, zašto ne bi i ti?
Ali pitam ja tebe – što bi
bilo da su svi, ali baš svi single u tridesetima, kao što su svi bili single u
dvadesetima? Da li bi te i onda mučilo što si single? Ne bi. Uživala bi u
životu kao i do sada pa bi se netko pojavio već kad bi se pojavio, sasvim
nebitno, jer ne bilo tog pritiska „svi su se skrasili pa moram i ja“. Upravo o
tome se radi. Dogodi se trenutak, i stvarno kao da se dogodi preko noći, kad se
okreneš oko sebe i skužiš da su svi tvoji prijatelji s kojima si do nekidan
tulumarila bez prestanka – sretno upareni. I nemaš više s kim provoditi
vrijeme. I oni su podlegli pritisku društva (ok, neki su to napravili i iz
pravih razloga) i nastavljaju sa životom kakav se od njih očekuje, bilo to ono
što su htjeli ili ne. Zapravo, mislim da su nam mozgovi toliko isprani da svi i
mislimo da je to ono što želimo.
Da se razumijemo. Uopće ne
propagiram single life, naprotiv. Samo mi neopisivo ide na živce kad se moramo
ukalupiti u neke zadane forme iako nam one možda uopće ne odgovaraju, ali ih
društvo, više ili manje suptilno, nameće. I onda pod pritiskom okoline donosimo
odluke koje nam zapravo nikako ne idu u korist. Netko se želi upariti, netko
ne. Netko želi imati djecu, netko ne. Idite za onim što vam je u srcu, makar
imali sto godina. I budite sigurni da ako nešto zaista želite, život će vas
tamo i odvesti. Ovo nije Rhonda Byrne Tajna, nego iskustvo. Imam puno
prijateljica za koje su se roditelji već godinama brinuli „da neće naći nikoga“,
a baš sve su se na kraju uparile. Ali udajte se i rađajte djecu zbog sebe, a ne
zbog društvenih konvencija.
Društvo se upravo grozi svega
što je drukčije. Ne samo u Hrvatskoj, svugdje je tako, samo u drugim zemljama
daju malo širi spektar onog što se smatra prihvatljivim pa tako npr. Ameri
misle da žive u slobodnoj zemlji. Kako da ne. A mi smo vrlo nedavno ulupali lovu koju nemamo da bismo homoseksualce spriječili da uđu u brak koji nisu ni tražili. To najbolje govori
o tome gdje živimo i čemu se manjina u ovoj zemlji može nadati. Da joj se jednaka
prava zabrane Ustavom. A vi, drage prijateljice single u tridesetima, i vi ste
manjina. I društvo vas ne voli. I zbilja se nadam da niste na referendumu glasale
za. Protiv sebe samih.
Ne dajte da vam buka
biološkog sata ometa razmišljanje. Izbor partnera s kojim ćete provesti život
je jedna od dvije najvažnije odluke koje ćete donijeti u životu (druga je
naravno izbor zanimanja). Ako s tim partnerom još imate i dijete, onda je ta
odluka još veća jer ste zauvijek vezani. Možete se vi razvesti, ali u
stvarnosti će vas samo smrt doista rastaviti. Da li zaista želite da razlog iza
vječnog vezivanja s nekim bude činjenica da su se sve vaše frendice već udale,
noćni život je banana, imate već eto 33 (neki su i umrli u tim godinama), a i
starci vas već gnjave kad će unuci?
Kod teme single u tridesetima
uvijek se sjetim serije Seks i grad. Na stranu sad hipokrizija iste – kao slavi
žensku neovisnost, mijenjanje frajera i slično, a zapravo sve protagonistice
cijelo vrijeme samo ganjaju princa na bijelom konju. Serija je bila užasno zanimljiva,
a najzanimljivije od svega je vidjeti kada je završila – onda kad su se svi
likovi uparili. Pokušali su scenaristi i nakon toga napravit još dva nastavka u
vidu filmova, ali ti su bili jedan gori od drugoga. Iz bračnog života naprosto
ne možeš izvući ni izbliza tako zanimljiv sadržaj kao iz predbračnog. Nije vama
uopće tako loše kao što mislite, samo ovi poženjeni vam to neće priznati. Pa vi
ste im jedina utjeha kad im u braku ne ide. „Ma pusti, muž mi je katastrofa,
ali bolje to nego da sam sama, pogle Matildu kak je u komi, 35 i još se nije
udala…“.
Drage singlice, uživajte u
slobodi i ne dajte se smesti. Trideset-šmideset, danas se ionako svi razvode i
slobodnih (doduše s prtljagom) ima na tržištu koliko hoćeš. Ako vam je to
zbilja bitno, dokopat ćete se i muža i djece, obećavam. A jednom kad se to dogodi sa sjetom ćete se
prisjećati noći kad ste nakon druge butelje s frendicom na šanku raspredale
kako „više jednostavno nema dobrih frajera…“. Ima, ima. Uvijek nekako ispužu
ispod nekog kamena kad se najmanje nadate.
Sačuvajte taj kamen. Dobro će vam
doći kad se udate.
*Ovaj tekst je namijenjen isključivo ženama. Biti
single u tridesetima kod muškaraca samo znači biti „poželjni neženja“. Ni med
cvetjem ni pravice…
Follow BZAZZ on Facebook
Follow BZAZZ on Facebook