KAKO SE POMAKNUTI S MJESTA

Mogli smo ovaj tekst nazvati i kako donijeti odluku, kako izići iz loše veze, kako napustiti posao na kojem smo nesretni… Općenito, kako izići iz bilo koje dugotrajno nezadovoljavajuće situacije. Nešto mi govori da dobar dio nas baš u ovom trenutku muči taj problem, a u toku života smo se bez sumnje apsolutno svi našli u nekoj priči koja nam nikako nije odgovarala, u kojoj smo bili dugo i jako nezadovoljni, a od trenutka kad smo shvatili da promjenu treba napraviti su nam trebali minimum mjeseci, a najčešće godine da promjenu i napravimo. Ako smo je ikada i napravili.

Korijen je naravno u našoj nesigurnosti koja nam je usađena odgojem. Iz elementarnog nepovjerenja u sebe, u vlastitu vrijednost, neshvaćanja da ćemo preživjeti u baš svakoj situaciji, a najviše od svega iz straha od nepoznatog, ostajemo u situacijama koje nam donose samo stres i nesreću i onda mislimo da smo dobili gastritis zbog previše kave i da će Peptorani riješiti naše probleme. Kako da ne. Bolesti se rješavaju samo rješavanjem uzroka, nikada samo simptoma, a sve su bolesti uzrokovane našim duševnim stanjem. Bez iznimke.

Stvar je zapravo vrlo jednostavna. U kojoj god situaciji da se nalazite, a donosi vam previše nezadovoljstva ili stresa, postoje samo tri stvari koje možete napraviti: možete je prihvatiti, promijeniti ili napustiti. 

Četvrte opcije nema.

Uzmimo recimo banalan primjer da ste nezadovoljni na poslu jer ste potplaćeni i ne vidite mogućnost napredovanja i posljedičnog povećanja primanja. Pritom se u ovakvoj situaciji nikada ne radi samo o tome možete li živjeti bez da previše razmišljate o troškovima ili živite od plaće do plaće; potplaćenost (bilo stvarna ili percipirana, iz vaše perspektive je isto) zapravo predstavlja umanjivanje vrijednosti vašeg rada i ponižavanje vas kao osobe i zaista je problem koji nadilazi domenu prihoda, troškova i salda na kraju mjeseca. To je problem poštovanja vas kao radnika, a posljedično i kao čovjeka, reperkusije takvog stanja su ogromne jer polako, ali sigurno uništavaju svaku vjeru u vlastitu vrijednost. A kad ne vjerujete u sebe, bilo tko vam može raditi što god hoće. U svakoj sferi života, ne samo na poslu. Može vas maltretirati partner, nipodaštavati rođena djeca, hej, može vam se čak dogoditi da vas dvadeset i pet godina različite vlasti sustavno pljačkaju i guze, a vi sjedite doma i ne radite apsolutno ništa osim što jednom u četiri godine (možda) izađete na izbore i glasate opet za te iste jer mislite da ne može biti bolje od ovoga što je. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Vratimo se mi na posao. Dakle, niste zadovoljni s plaćom. Prvo ćete, ako mene pitate, pogledati možete li situaciju promijeniti, što znači razgovarati sa šefom. Može vam se desiti da šef uvaži vaše zahtjeve i dobijete povećanje plaće koje vam pripada. Možda je šef mislio da ste vi svojim primanjima zadovoljni, a možda je već i sam prepoznao vaš rad i trud i planirao vam dati povišicu. Ovaj se scenarij međutim najvjerojatnije neće dogoditi jer firme rade za profit, profit je tim veći što je trošak manji, a radnici se kod nas nažalost još uvijek gledaju kao čisti trošak i što ih manje platimo, to bolje. Ono što je najizglednije da ćete od šefa čuti je da odjel trenutno ne može izbudžetirati veći izdatak za plaće ili već neki od klasičnih bulšit odgovora na ovakve zahtjeve koje šefovi drže u ladici broj dva. Budite naime sigurni da, osim ako radite u firmi koja zapošljava manje od 20 ljudi, bez sumnje ima prostora da se vama da 1000 kuna mjesečno više i da je jedini razlog zašto vam ne daju povišicu zato što misle da ćete i dalje jednako predano raditi za ovu istu plaću pa što bi si povećavali trošak ako ne moraju. A ako date otkaz, lako će vas zamijeniti nekim iz rezervne armije radne snage.

Ako situaciju niste uspjeli promijeniti, niti je izgledno da u skorom roku hoćete, pogledajte možete li je prihvatiti. Zadovoljstvo poslom nije rezultat samo primanja, daleko od toga. Možda na primjer jako volite posao koji obavljate, imate dobru ekipu, ostali uvjeti rada vam pašu… Kad se sve zbroji i oduzme, možda ipak možete prihvatiti ovu situaciju. Ali prihvatiti znači stvarno prihvatiti. Vrlo ćete lako znati jeste li je prihvatili. U naredna tri mjeseca što odlazite na posao obratite pažnju koliko ste se često prijateljima žalili na plaću, koliko često ste se osjećali jadno jer si nešto ne možete priuštiti (a nije ljetovanje na Maldivima, nego sedam dana u Crikvenici), općenito, koliko ste se puta osjećali loše zbog toga što ste potplaćeni. Ako ste situaciju zaista prihvatili, odgovor bi teoretski trebao biti nijednom. U stvarnosti ajde možda jednom mjesečno. Ali ne moram vam ja tu izmišljati neku statistiku, intuicija će vam sve reći. Ako vas onaj grč u želucu i dalje izjeda, samo ne onako često nego nešto rjeđe, očito je da situaciju niste prihvatili i preostaje vam samo jedna mogućnost: da je napustite. U ovom slučaju, da date otkaz.

Četvrte opcije zaista nema.

Četvrta opcija znači da ste pristali na život koji vas čini nesretnima, koji duboko u sebi ne prihvaćate, ne možete ga promijeniti, ali i dalje uporno stojite u toj kaljuži jer se bojite pomaknuti. Je li to zbilja nešto što želite? A sve samo iz straha od nepoznatog, iz fundamentalne nesigurnosti u sebe od koje većina nas pati, pa se u nedostatku stvarne hvatamo za lažnu sigurnost poznatog terena, takozvane zone komfora. Paradoks je međutim u tome što u zoni komfora najčešće uopće nije komforno, jer da jest, ne biste razmišljali o tome da je napustite. Nazovimo stvari pravim imenom – zona komfora je zona poznatoga, a poznato je dobro samo ako vi u tome dobro osjećate.

Jednom kad se otisnete u nepoznato, iznenadit ćete se kako se vam brzo postati poznato, ali ne kao zona „komfora“, nego kao zona istinske sreće. Jednom kad se napokon pomaknete s mjesta, gledat ćete s nevjericom u onog prošlog sebe i misliti bože, pa zašto mi je trebalo toliko dugo… Zato što treba. Obrasci koje usvojimo u djetinjstvu mijenjaju se prokleto teško, a oni su uzrok svih naših današnjih ponašanja. Ako su dobri, samo tako nastavite, a ako nisu, mijenjajte ih kako god možete i znate. I koju god odluku da trebate donijeti i koliko god vam se situacija možda činila složenom ili čak nemogućom za riješiti, zapamtite da uvijek imate izbor. Baš uvijek. Samo se trebate ohrabriti i napraviti ga.     

Otiskivanje u nepoznato je kao skok na glavu u duboko more. Strah te, visoko je, nisi baš vješt skakač, možda je more prehladno, možda ćeš se razbolit, ozlijedit, možda je ipak bolje tu na kopnu na 40 stupnjeva... Ali onda skočiš, shvatiš da si preživio, da duboko more nevjerojatno dobro osvježava, i da je izronio neki sasvim novi ti, puno bolji i sretniji.

I da od sada skačeš kad god vrućina postane nepodnošljiva.

Prati BZAZZ na Facebooku

KAKO NAPREDOVATI NA POSLU

Prvo i osnovno, morate znati da je na poslu sve stvar dojma. Čak ni vaš direktni nadređeni ne zna čime se vi to točno bavite i da li se cijeli dan ubijate od posla ili sve riješite za 10 minuta pa ostatak dana slažete pasijans. Znači nije važno kako i koliko zaista radite, nego kakav dojam ostavljate. A dojam koji trebate ostaviti na poslu je onaj stručnosti i prezaposlenosti.

Source: www.pinterest.com

Dojam stručnosti najbolje se ostavlja odabirom prikladne odjeće. Ne šalim se, još su naši stari znali da odijelo čini čovjeka. Obucite se strogo poslovno, žene obavezno zakopčane do grla, i automatski ćete ostaviti dojam profesionalca od povjerenja. Dojam prezaposlenosti ostavlja se pak tako da ste uvijek pomalo namršteni (jer razmišljate o užasnoj količini posla koju morate obaviti), a kad vas netko pita kako ste, ni slučajno ne odgovarajte sa „dobro“ ili „super“. Odgovor treba uvijek biti isti: „čuj, šta da ti kažem, užasna mi je gužva“. Znajte da nije uputno ni da vas vide kako se smiješite jer ćete djelovati kao da nemate nikakvih problema, niti da čuju kako se smijete jer ćete djelovati kao da uopće ništa ne radite. Osim kad šef pokušava biti duhovit, tu se smijte grlato i glasno.

Dakle, budete li poslovno odjeveni, uvijek kao u nekoj brizi i trubili okolo kako nevjerojatno puno radite, napredovanje vam ne gine sve i da ste majmun ljenivac. Osim ovog osnovnog pravila kako ostaviti pozitivan dojam, da biste napredovali na poslu morate paziti i da ne ostavite negativan dojam, odnosno da ne napravite neki kapitalni gaf. A budući da se većina nezgoda u životu dogodi ili zbog alkohola ili zbog seksa, pri čemu prvo najčešće dovodi do drugoga, majka svih pravila kako uspjeti na poslu je: 

1. Don't dip your pen in company ink. Afere na poslu su tako romantične. Zabranjeno voće je najslađe. Da ne kažem da se dosadašnji život gdje ste pet dana uglavnom patili da bi dva dana uživali pretvori u život gdje vam je sedam dana u tjednu blaženstvo jer svaki dan na poslu vidite svog dragog. Ali upustiti se u intimnu vezu s nekim na poslu je apsolutno najgore što možete napraviti svojoj karijeri. Šta može poći po zlu, pitate se? Pa ono… Sve. 

Source: www.officeparrots.com

Kao prvo, čak i ako ste oboje slobodni i niste ni u kakvom hijerarhijskom odnosu, vrlo je vjerojatno da ćete kad-tad prekinuti, a onda će vam odlazak na posao postati apsolutna noćna mora, što baš i nije zgodno s obzirom da na poslu provodite najveći dio dana i života. I ovo je još najbolji scenarij; ne želite znati koji mobing možete očekivati ako ste imali neprijateljski razlaz, a bivši vam postane šef. A ako nedajbože spavate s nekim tko vam već je nadređen, možete se samo nadati da nećete dobiti pedalu nakon što prekinete, a znamo što je nada po zanimanju.

Ne mogu ovdje ni nabrojati sve horor scenarije koji se mogu dogoditi kao posljedica nepromišljenog koitusa, zato zip up your pants i romansu potražite izvan ureda. 

E sad, sva je prilika da se trijezni ne biste ni upustili u sumnjive rabote s kolegom (loše), oženjenim kolegom (jako loše), šefom (užas) ili oženjenim šefom (katastrofa), zato se lijepo držite pravila broj dva:

Source:pinterest.com

2. Služba je služba, a družba je družba. Ako želite napredovati na poslu, klonite se alkohola u svim situacijama u kojima se nalazi makar jedan vaš kolega ili kolegica. Ne pijte na poslovnim događanjima. Ponavljam, ne pijte na poslovnim događanjima. Ne, ni na božićnom partiju. Pristojno nazdravite čašom pjenušca kad se baš mora i to je to. 

Ne mora nitko znati da ne pijete. Neka vam konobar slobodno natoči tu prvu čašu vina, ali je pijte jako, jaaako polako. Dok vi dođete do pola prve čaše, vaši će kolege već biti na trećoj i shodno tome previše pripiti da bi uopće primijetili da vi štrajkate. Vjerujte mi na riječ, ništa dobro se nije dogodilo iz pijanstva na kompanijskoj zabavi. Iako vi možda mislite da su svi pijani, guess what – nisu. Uvijek, ali bez iznimke će tamo biti i neki trijezni špijun koji će idući dan šefovima prenositi kako se tko ponašao i možete zaboraviti svoje promaknuće ako ste makar u jednom trenu posrnuli na podiju, pjevali karaoke ili ne daj Bože „rekli šefu kaj ga ide“. 

Moram vas obavijestiti da iznošenje iskrenog mišljenja općenito nije dobrodošlo u korporacijama, čak ni kad ste trijezni, što nas vodi do pravila broj tri:

3. U zatvorena usta muha ne uleti. Zamislite da ste na sastanku, šef kaže da morate izgraditi kuću i pita od kojeg materijala mislite da je najbolje da se napravi. Vi naravno odmah zaustite „pa od cigle, kako drugačije“. Ne, ne, ne. Jer onda se može desiti da šef kaže „ali moj prijatelj je nedavno napravio kuću od drveta i fenomenalno ga služi, još ju je i jako malo platio“, onda će se svi ostali naravno složiti sa šefom jer on je šef, a vi ćete ispasti glupi i nedovoljno „out of box“. Nakon toga vas ni šef više neće baš ljubiti jer nitko ne voli onoga tko se ne slaže s njim, a šefovi pogotovo. 

Šutnja je zlato. Kad šef postavi neko pitanje ili bilo tko nominira rješavanje nekog problema na sastanku, vi šutite. Čekajte da svi kažu svoje i na kraju samo ponovite po malo od svega što su ostali rekli i iznesite to kao svoje mišljenje. A ako se vaše mišljenje baš jako razlikuje od njihovog, samo se poigrate đavoljeg advokata. Kako? U ranije spomenutom primjeru to bi izgledalo tako da biste, nakon što su šef i svi ostali rekli da kuća treba biti od drveta, vi rekli: „Ja stvarno mislim da trebamo izgraditi kuću od drveta. To je funkcionalno, moderno, mobilno, mnogi ljudi je već imaju, a da ne spominjem koliko je jeftinija od kuće od cigli. Ali kad bih se igrala đavoljeg advokata, upitala bih: a što ako izbije požar ili potres?“. I riješili ste problem. Ako se svi slože s vama – ispali ste najpametniji. Ako se ne slože – pa to ionako nije vaše mišljenje, vi dijelite njihovo, samo ste se igrali đavoljeg advokata. Win-win.

Eto, dragi moji, petnaest godina karijere i barem toliko topova i flopova dovelo me do toga da mogu reći „eh, da sam onda znala šta znam danas, di bi mi kraj bio…“. Ja nisam znala, ali vi eto znate. Zašto biste učili na vlastitim greškama kad možete na mojima? Sad će netko reći da čovjek mora biti autentičan da bi bio sretan. To je istina, ali recite mi – koliko puta ste u prvih 6 mjeseci veze recimo prdnuli pred dečkom? Bit će da nijednom, koliko god autentični da jeste. E, pa rad u firmi bilo koje vrste možete gledati kao prvih 6 mjeseci veze, samo na poslu tih 6 mjeseci traje zauvijek.

Ne mudrujte previše, držite se ovih par osnovnih pravila i uz malo pameti i truda uspješna karijera vam je zajamčena. Ili nemojte, vozite po svome i onda se pitajte zašto vas neki nesposobnjakovići preskoče u svakoj prilici za napredovanje.

Barem ćete imati materijala za pisanje bloga sa savjetima.

Follow BZAZZ on Facebook

SPAŠAVANJE BRAKA

Kako se naši news portali uglavnom bave potpuno nebitnim temama, tako je do mene došla vijest da je jedan naš poznati par odlučio „spasiti brak“. Neka klasična priča, došli su do točke pucanja, odlučili se rastati, on je otišao od kuće, ali se eto predomislio i vratio nazad ne bi li „spasili brak“. Nemojte misliti da ovu uobičajenu sintagmu stavljam u navodnike slučajno. Kad čovjek malo bolje razmisli - šta uopće znači spašavanje braka?

Source: www.time.com

Spašavanje se u pravilu odnosi na živa bića. Spasiti možemo na primjer Ivicu od utapanja (ako padne u more, a ne zna plivat). Maricu možemo spasit od traffikinga time da joj ne damo da se javi na oglas za dobro plaćenu konobaricu. Pericu ćemo recimo u zadnji čas operirati i tako mu spasiti život. Spasiti možemo i životinje, npr. udomljavanjem psa iz šinteraja ga spašavamo od eutanazije. Kod spašavanja živih bića uglavnom govorimo o spašavanju života ili o spašavanju kvalitete istoga.

Možemo spasiti i stvari. Spasili smo namještaj kad je bujica poplavila kuću, ne moramo kupovati novi. Spasili smo bicikl od krađe. U biti ne, bicikl nismo spasili, mi smo ga sačuvali. Nismo ni namještaj spasili, nego smo ga sačuvali. Za koga? Za čovjeka. Krajnji korisnik svake vrste spašavanja je isključivo čovjek, odnosno živo biće. Pa šta onda radimo kad spašavamo brak? Pokušavamo spasiti sebe. Mislimo da ćemo biti „spašeni“ jedino ako ostanemo u braku jer nam se scenarij razvoda iz ovog ili onog razloga čini ne puno bolji od toga da postanemo žrtva ranije spomenutog traffikinga.  A hoćete li zaista spasiti sebe ostankom u braku? To je već drugi par rukava.

Ljudi koji nisu (više) sretni u braku se često pitaju should I stay or should I go. Iako čovjek intuitivno zna apsolutno sve odgovore na sva pitanja, ipak se kod krucijalnih životnih odluka volimo voditi nekom logikom i razumom. Potpuno pogrešno, ako mene pitate, ali eto tako je. I onda zdvojni bračni partneri, najčešće žene, pričaju svoju tužnu priču prijateljicama i prijateljima i ponavljaju pitanje – šta misliš, da ga ostavim?

Nitko vam pametan neće dati savjet da li da se rastanete, jednostavno zato što ne postoji definicija dobrog braka pa je shodno tome nemoguće znati je li vaš dovoljno loš da iz njega treba izaći. Ipak, nedavno sam čula jednu zgodnu matematičku formulu (da, zbilja) koja vrlo jednostavno objašnjava kad je brak vrijedan „spašavanja“, a ide ovako:

Dobar je samo onaj odnos u kojem je 1 + 1 > 2. Drugim riječima, vaša zajednica ima smisla samo ako vas dvoje zajedno imate veću vrijednost od zbroja vas pojedinačno.

Source: www.bgsu.edu

Da bi jedan plus jedan bilo više od dva, za početak jedan mora biti minimalno jedan, dakle ne smije pasti ispod vlastite vrijednosti, a to se u „lošim“ brakovima često dogodi. Ponekad partneri u silnim kompromisima i želji da se ispravi neispravljivo izgube sebe i postanu manji od jedan. U takvom odnosu jedan plus jedan ne može nikako biti više od dva.

Kvalitetan odnos, zvao se on brakom ili kako drugačije, omogućuje svim sudionicima da se ostvare u svojoj punoj vrijednosti, a njihova interakcija daje tome svemu i dodatnu vrijednost. I tu je sva mudrost. Ako mi netko sad počne pričati o kompromisima, samo ću ga podsjetiti da je kompromis situacija u kojoj su oba partnera odustala od onog što žele da bi se provelo ono što ni jedan ne želi. Uostalom, svi mi znamo koje kompromise možemo napraviti, a koje ne. Grč u želucu (koji zapravo predstavlja stezanje duše) nam jasno govori kad smo napravili nešto što nismo trebali.

Ako ste vas dvoje nekad bili više od dva, ako ima šanse da opet postanete više od dva, onda vjerujem da se treba potruditi. A ako ste trajno pali ispod jedinice vlastite vrijednosti i ne možete u tom odnosu nikako doći ni do jedan, a kamoli da zajedno stvorite više od dva, onda ne znam šta se spašavanjem takvog odnosa može spasiti.

Vas sigurno ne.

Follow BZAZZ on Facebook