KAKO SHVATITI DA SI ODRASTAO(LA)

Znaš kako je to kad si dijete. Misliš da su svi stariji od 18 zreli, pametni, odgovorni ljudi, riječju – odrasli. Onda dođeš u pubertet pa vidiš da ovi od osamnaest nisu bogznašto stariji ni pametniji od tebe, a ti si bome glup ko tava. Shodno tome, granica odrasle dobi u tvojoj se glavi pomiče na nekih 25 godina. Tada ću, misliš si, imati diplomu, posao, kredit, muža i dvoje djece. Dvaespeta te, međutim, zatekne u najžešćem partijanju do sada i čovjek se, pa tako i žena, s pravom zapita: kada se to točno postaje odrastao?

Stvar dodatno kompliciraju mediji sa svojim age-is-just-a-number reklamama, curicama koje izgledaju kao žene, ženama koje izgledaju kao curice (hello botox) i ekipom koja se prvi put ženi i rađa s 50. Odrastanje u Hrvatskoj pak nosi specifične izazove jer su ljudi u kasnim dvadesetima više-manje gola sirotinja, prisiljena da živi s roditeljima iz egzistencijalnih razloga, te se trenutak odrastanja dodatno odgađa. K tome je sve više razvedenih i single ljudi koji i u ozbiljnijim godinama izlaze vani i nekako si sve dulje u fazi „not a girl, not yet a woman“, prvim i drugim borama unatoč. Ipak, postoje neki znakovi koji tiho, ali bez greške odaju da nisi u prvoj mladosti i da si, koliko god to nepopularno zvučalo, odrasla žena.

Source: lovethispic.com

1. BIORITAM: Ako sebe opisuješ kao noćnu pticu, najbolje funkcioniraš kad padne mrak, ne voliš da te se budi prije 10 sati ni radnim danom, a kamoli vikendom, možeš biti mirna – proces odrastanja u tvom slučaju još nije završen (i iskreno ti zavidim). Doduše, možda imaš godine, ali nemaš djecu i/ili posao sa stalnim radnim vremenom. A ako ti u zadnje vrijeme sve više odgovaraju jutarnji sati, ideš spavati radujući se prvoj kavi i novinama i barem si jednom izgovorila rečenicu „ako ostanem vani do 5, propadne mi cijeli idući dan“, jasno je kao dan da si punopravna članica društva odraslih osoba. Je li to nešto na čemu ti treba čestitati, prosudi sama.

2. BIOLOGIJA: Usko vezana uz bioritam, ne samo zbog korijena riječi. Tijelo je neumoljiv pokazatelj proteka vremena i dogodi se da počne sasvim drugačije reagirati na neke podražaje. To se najbolje vidi u pijanstvu. Ona količina alkohola koja bi te nekad dovela u stanje ugodne opijenosti, sada te dovodi do takvog mamurluka idući dan da si obećavaš da nikada više nećeš piti. Sve do idućeg izlaska. Istinabog, ne radi se tu samo o godini proizvodnje, već i o činjenici da s godinama sve manje izlaziš pa nisi više istrenirana za unos tolike količine pogonskog goriva. Kad smo već kod izlazaka, ako ti je idealan završetak istih prije 2 sata jer ti sve nakon toga totalno poremeti bioritam idućih dana, ne moraš dalje čitati - ti si posve sigurno odrasla osoba. Yup, boring.

Source: celebrationentertainment.com

3. DRUŠTVENI ŽIVOT: Na ovom su području promjene zbilja dramatične, barem je kod mene tako. Dok si mlad, društveni se život odvija na više frontova. Prvo, kava/cuga nakon posla, čisto da čovjek malo začini radni tjedan. Drugo, okupljanja kod solo frendova koja često završavaju trećom i najboljom varijantom druženja - izlascima. Šta reći o tome? Pa, mislim da se iz teksta „Kako se napiti i ostati dama“ može iščitati iznadprosječan nivo zabave u kojoj sam uživala dok nisam ušla u svijet odraslih. A najbliže što danas dolazim druženju s ekipom je dopisivanje u WhatsApp grupi.

Danas se moj društveni život uglavnom odvija vikendom ujutro. Unatoč svjetonazoru koji zapravo prezire sve što se može vidjeti na istoj, glavno mjesto moje socijalizacije je postala špica (za neupućene, subotnje prešetavanje, kafenisanje i općenito preseravanje po centru Zagreba). Ona ista špica čijoj se popularnosti prije deset godina nisam mogla načudit – kako se zaboga ljudi rastrijezne na vrijeme za špicu? Uostalom, kad se išta zanimljivo dogodilo dok piješ nešto bezalkoholno, po danu, okružen tuđom djecom koja krešte? A eto, danas su moja djeca ta koja krešte, a u disko klubovima na to baš ne gledaju blagonaklono. Na špici se pak činjenica da imaš djecu gleda kao vrhunsko životno postignuće, pa šta ću drugo nego ići tamo gdje misle da sam kul. Osim toga, ako želim sresti ikoga svojih godina ili starijeg nema mi druge nego pravac centar vikendom ujutro. Izlazim ja još uvijek, zapravo bitno češće od većine vršnjaka, ali ni blizu kao nekada. Jednostavno ne možeš. Pojede te posao, kuća i ostale čari odraslog života i izlasci se više ne uklapaju u tvoj dnevni raspored. Kad smo već kod toga, znate ono kad izađete navečer van pa konstatirate kako su sve klinci oko vas? Nisu oni klinci, nego ste vi ostarili. Pardon, odrasli.   

Source: theatlantic.com

4. LJUBAV: Da si odrasla možeš sasvim dobro vidjeti i iz ljubavnog života. Pitaš se gdje su nestali svi zgodni frajeri? Ne znam, i ja se pitam. Nekad ih je bilo na lopate, a sad kao da su u zemlju propali. Jest da se muškarci u nekim godinama dosta opuste i zapuste, ali ne toliko da bi to opravdalo drastičan pad stope zaljubljivanja koji prati odrastanje. Znaš na šta mislim, dok si se nekad zaljubljivala jednom godišnje, sada se zaljubiš jednom u desetljeću. U svijetu odraslih zaljubljivanje je svedeno na minimum; nema toliko prilika (vidi pod društveni život), a bome ni energije. Dodatni problem stvara iskustvo koje dobiješ s godinama. Znaš ono, kad prvi put uđeš u vezu si tabula rasa i ne možeš ni zamislit kakve sve loše osobine jedno muško može imati. Tako da se sa svakim novim frajerom (a što si starija, to ih je više) samo povećava lista stvari koje ti kod njih smetaju, što rezultira drastičnim smanjenjem količine partnera koji dolaze u obzir za neku novu vezu. Kad smo već kod potencijalnih partnera, dosta dobar pokazatelj da si odrasla je da ne koketiraš više s muškarcima kao nekad. Ispravak – muškarci više toliko ne koketiraju s tobom. Jebiga.

5. SEKS: Znate one naslove u Cosmpolitanu tipa „kako ga izluditi“, „koje su njegove skrivene erogene zone“, „kako doći do orgazma viseći s lustera“ i slično? Sjećate se s kojim zanimanjem ste ih pratile u svojoj, štajaznam, osamnaestoj? E pa jedna odrasla žena više apsolutno nema nikakvog interesa čitati takve tekstove jer je sve te metode već davno apsolvirala. Može ih jedino pisati. Seks je valjda jedina stvar čija kvaliteta raste s godinama i ako se smatraš ekspertom na tom području, sva je prilika da spadaš u skupinu odraslih žena. Kad smo već kod Cosmopolitana, zapravo je i sama činjenica da unutra ne možeš naći baš ništa što bi te zanimalo dovoljno precizan pokazatelj da više nisi u prvoj mladosti.

6. MODA/LJEPOTA/ZDRAVLJE: Ima naravno žena koje ne mijenjaju svoj modni izričaj s godinama, ali o takvima ovdje ne pišem (nisam kvalificirana za izgubljene slučajeve). Prosječna žena proces odrastanja može prepoznati po sljedećim momentima:

• Štikle polako zamjenjuješ ravnim cipelama, a once you try flat, you never go back.
• Više ne kupuješ na odjelima Divided i Trf, a bome ni u Bershki.
• Odustaješ od majica koje pokazuju trbuh kakav god comeback imale te sezone
• Seksepil tanga gaćica gubi bitku pred toplinom gaća vulgaris i počinješ shvaćati zašto sintetika nije dobra za intimno zdravlje.
• Shvaćaš da kombinacija dekoltea i minice ne izgleda dobro ni na kome starijem od 25 i generalno preuzimaš devizu da golo ne znači seksi.
• Više se ne kvarcaš (nadam se).
• Ne izlaziš među ljude bez bar minimum šminke. Naprosto ne izgleda dobro.
• Ako već nisi, počinješ uvoditi barem neki fitness režim u svoj život jer te kralježnica ubija.
• Pokušavaš prestati pušiti, zamijeniti kavu čajem, tvoja probava više ne podnosi baš najbolje svako smeće koje staviš u sebe, a omiljeni alkohol ti je čaša crnog vina navečer kad djeca legnu.
• Od svih aktivnosti koje upražnjavaš, spavanje polako dolazi na vrh liste omiljenih.

Source: etsy.com

Istraživanja kažu da se 80% trenutaka koji određuju život događa u dvadesetima, a to su godine kada smo definitivno mladi. Dvadesete stvarno pružaju beskonačne mogućnosti, veliku slobodu u svakom smislu, i svi scenariji su mogući - život može otići u bilo kojem smjeru. Ja sam u svojim dvadesetima uvijek u torbici nosila četkicu za zube jer nikad ne znaš gdje ćeš prespavati i ne treba posebno naglašavati da mi je bilo više nego zabavno. Ali opet, to su i godine kad se još tražiš, godine veza s krivim frajerima, druženja s lošim ljudima, godine povodljivosti, neizgrađenog identiteta i shodno tome prilične izgubljenosti. Odrastanje sa sobom nosi svu silu obaveza kojih bi se normalan čovjek rado odrekao, ali opet donosi i pronalazak sebe, što isto nije za bacit. Ni najmanje.

Tridesete su godine kad većina ljudi donese neke odluke koje ih usmjere u određenom životnom pravcu, počinju odrastati, i u nekim područjima života stvarno nema nazad. Jedan je moj stariji znanac to lijepo ilustrirao: tridesete su kao kad uđeš u kuću, prođeš predvorje i ta si vrata za sobom zauvijek zatvorio. Ali još uvijek su pred tobom sve ostale prekrasne prostorije u kući, a to je jako puno, i imaš se čemu veseliti.

Neki kažu da su četrdesete još bolje od tridesetih. Još uvijek dovoljno mlad, a ipak zreo i znaš što želiš, s djecom koja su dovoljno velika da se možeš opet posvetiti sebi. A tad to ima i smisla jer napokon znaš tko si.

Kako je bilo u dvadesetima? Fenomenalno. Da li bih se vratila? Ni slučajno, tko će opet to sve prolazit... U biti, pitajte me kad se malo naspavam. Možda se ipak predomislim. 

Follow BZAZZ on Facebook

ŽIVOT KAKO GA PIŠE FEJSBUK

S facebookom sam se prvi put srela kad je u Hrvatskoj još bio u povojima, bar među mojom dobnom skupinom. Kad me frendica nagovarala da se uključim, nisam mogla baš dobro shvatiti koja je korist od tog čuda, ali rekoh dobro ajde, ništa ne košta. Jednom kad sam krenula, brzo sam se navukla.

Source: lolopeakbrewery.com

U to vrijeme je najveći izazov bio skupiti dovoljan broj fb frendova da cijela priča ima smisla. Jer u teoriji je zbilja teško objasniti koji je tu benefit za korisnika. Pa si morao nagovarati ljude da se učlane, otprilike ovako: E, si čula za fejsbuk? Ne, kaj je to? Ma nešto u što se učlaniš na internetu pa možeš svašta, daj probaj, super je, onda se možemo dopisivati i to. Ne kužim, pa dopisivat se možemo i na telefon. Ma da, al ovdje imaš i neke fora igrice, testove, možeš stavljat slike i tak. Nešto kao online leksikon za odrasle. Kakav čovječe leksikon, pa nemamo petnaest godina. 
No prođe otad neko vrijeme i ispostavi se da ipak imamo petnaest i taj leksikon nam je baš super. Fejsbuk nam je omogućio da svi budemo „celebrity“ u našim malim svjetovima, a očito nitko nije imun na privid zvjezdanog statusa. Posebno kad možeš birati što će se o tebi objaviti.

Dva su osnovna zakona. Prvo, što je bogatiji čovjekov život na društvenoj mreži, to je usamljeniji onaj stvarni. To stvarno nije teško zaključiti. Kad imate dobar život, prijatelje, posao, obitelj, putovanja, što vas već ispunjava, naprosto nemate potrebu dijeliti svoju svakodnevicu s nekakvim fb prijateljima, od kojih dobar dio možda ni poznajete. Imate prijatelje ili partnere pa to dijelite s njima. Kad imate život, nemate vremena da aktivno sudjelujete na društvenim mrežama. To sam vidjela i na vlastitoj koži; moja se fb aktivnost značajno pojačala kad sam nedavno malo dulje bila bolesna i najbolji prijatelji su mi bili krevet i laptop.

Drugo, ljudi na fb stavljaju ono s čim se identificiraju (u biti ono s čim žele da ih javnost identificira) i ono čime se u životu ponose. A kad malo previše zabriju na te stavke svog života, dobijemo sljedeće zanimljive skupine korisnika društvenih mreža:

Source: blog.uprinting.com

1. LJUBITELJI DJECE. Ovo je klasika. Da, imam djecu. I da, kao i svaka druga majka mislim da su baš moja djeca najljepša, najpametnija i najnaprednija. Ali ne, neću zbog toga stavljati slike svakog njihovog koraka na fejsbuk jer ne želim da neki masni tip s drugog kraja zemljine kugle drka na sliku moje djece na plaži. Ponekad i ja pokleknem, ali nastojim da im se barem lica ne vide. Nije mi jasno kako drugi roditelji ne razmišljaju o tome, ali sad kad su oteli onu curicu u Srbiji navodno zbog toga kako izgleda, a slike su joj vidjeli na materinom fejsu (iako mi je ta priča malo čudna), možda ipak dvaput razmisle. Znam da se ponosite svojom djecom, i ja se ponosim svojom. Pa znate što napravim kad naprave ili kažu nešto prekrasno ili naprosto budu prekrasni? Pošaljem tu sliku članovima obitelji. Oni će znati podijeliti moju sreću i jedino članovima obitelji i real life prijateljima je stvarno stalo. Fejsbuk frendovima sigurno nije. Pola lajkova koje dobijete na slike svoje djece ionako su čista kurtoazija. A ako mislite da to što imate opciju „friends only“ znači da vaše slike mogu vidjeti samo vaši prijatelji, popričajte s nekim informatičarem. Sve što je na računalu je javno.

Source: condog.com

2.  Vrlo slična prethodnoj je skupina dva, samo je drugi objekt obožavanja, dakle govorimo o grupi LJUBITELJI ŽIVOTINJA. Čini se da je čovjek prirodno obdaren određenom količinom ljubavi koju mora usmjeriti na mala i slatka bića, tako da oni koji nemaju djecu obično imaju životinje. Onda naravno na fejsbuk stavljaju slike svojih slatkih pasa, maca ili čega već i užasno se brinu za dobrobit životinja u svijetu pa stavljaju i slike životinja koje treba udomiti. Ok, to s udomljavanjem je plemenito, ali ako nekoga tko ne poznaje osobno vaše dijete zbilja ne zanima šta je danas reklo ili kako je bilo slatko, možete misliti koliko tek nobody gives a fuck koliko je sladak vaš čudnovati kljunaš po imenu Pepi. Doduše, slike životinja zbilja nikog ne ugrožavaju, za razliku od slika djece koje stvarno mogu biti prijetnja njihovoj sigurnosti. Ali sve je to luk i voda prema sljedećoj grupi:

  

Source: pinterest.com

3. LJUBITELJI SEBE. Njih ćete prepoznati prema ogromnoj količini selfija koje stavljaju na zid. Ok, svi smo mi tašti. Svi imamo dana kad se pogledamo u ogledalo i dođe nam da se ubijemo. U tim situacijama dobro dođe baciti oko na svoje retuširane fb slike na kojima izgledamo prekrasno i uvjeriti se da zapravo izgledamo tako, a ovo u stvarnosti je samo rezultat loše rasvjete u kupaonici. Ali gledajte, temeljni ekonomski zakon je da svako dobro više vrijedi što ga manje ima. I suprotno, kad nečega ima u izobilju, cijena mu pada. Pa vi sad razmislite koliko vrijedite vi, odnosno vaš selfie, ako ga objavljujete minimum jednom tjedno. Osim toga, ne treba biti psiholog da bi se zaključilo kako zapravo stoji sa samopoštovanjem osoba koja ima kontinuiranu potrebu za divljenjem drugih. Selfiji su fora ako stavite, štajaznam, jedan u mjesec dana, ali sve više od toga je stvarno desperately seeking for attention (vidi pod Severina nakon rastave, iako ona od toga zarađuje pa ajde). Ako već imate neizdrživu potrebu da vaše lice često izlazi u newsfeedu vaših fb frendova, dajte bar da vas netko drugi slika i da ima više ljudi na fotki. Taština je zadovoljena, a djelovat ćete normalnije.

4. Ima tu još zanimljivih grupa, kao na primjer LJUBITELJI PROVODA. U stvarnom životu spadam u ovu skupinu, ali fejsbuk ljubitelji provoda su sasvim nešto drugo. Govorim o ekipi koja objavljuje slike iz svakog svog izlaska. Mislim, nismo djeca. Svatko tko je ikada ozbiljnije partijao jako dobro zna da kad se čovjek stvarno dobro zabavlja, ne pada mu na pamet da vadi smartphone i gubi vrijeme na šeranje slika i statusa. Sve i da hoće, vjerojatno je prepijan da bi mu to pošlo za rukom. Ne zavidim nikome na onom provodu s kojeg sam imala priliku vidjeti sliku na fejsu.

Source: grunfovi.hr

5. MISLIOCI. Mislim da su mi ovi najgori. Ako vidim još jedan citat a la Paolo Coelho - znate ono tipa sreća je u tebi samo trebaš dobro pogledati, uokvireno nekom romantičnom slikom - zbljuvat ću se. Zanimljivo je da ljudi koji stavljaju statuse tog tipa (uglavnom žene), misle da je to nešto jako duboko i da su shodno tome jako pametni. Daleko od toga. Što žena više trabunja o duhovnosti kopirajući tuđe citate, to je dalje od stvarne dubine, iako to sama neće nikada shvatiti. Pamet je na ovom svijetu ipak najpravednije podijeljena. Svi misle da je imaju dovoljno. 

6. PROSVJETITELJI. Nemaju veze s misliocima, i za razliku od mislioca znaju biti inteligentni, i to vrlo. Govorimo o ljudima koji promoviraju svoje političke ideje na društvenim mrežama. Možda je namjera i dobra (zavisi dijelim li njihova stajališta), ali ta je priča potpuno besmislena. Oni koji misle kao vi, već su na „vašoj strani“ i njih ne trebate prosvjetljivati. A oni koji misle drugačije, teško da će promijeniti stajalište zbog dva-tri vaša posta. Zato manite se ćorava posla i upotrijebite svoju energiju tamo gdje će imati neki učinak.     

Ima tih grupa još, ali ovo su neke temeljne s kojima se susrećem. Ima naravno i puno normalnih ljudi. Ako ste osoba koja malo stavi selfie, pa malo (ajde dobro) sliku djeteta ili životinje, pa neki quote ili tekst, ukratko ako šarate, čestitam - vi ste normalni, barem po mom sudu. Ako ste zbog neke nesretne okolnosti zatvoreni u svoja četiri zida i društvene mreže su vam jedini kontakt sa svijetom, sve vam je dozvoljeno i možete pripadati kojoj god skupini hoćete jer vam to vjerojatno olakšava tešku životnu situaciju. Ali ako vodite neki koliko-toliko normalan život, a ipak se prepoznajete u nekoj od gornjih skupina… Pa ne znam što bih rekla. Ako ste vi sretni, sretna sam i ja, ali možda ipak da prokopate malo po sebi i vidite gdje je zapelo jer čini mi se da negdje ipak je.

Zahvaljujući fejsbuku i ostalim društvenim mrežama naši su virtualni životi postali jednako važni kao i oni stvarni, ako ne i važniji. Tužno je to. Ok je da naši lažni fb životi pomiluju ranjenu dušu kad smo u nekoj teškoj životnoj fazi, ali ako to postane trajno stanje, onda ste zbilja u problemu i rješenje možete naći samo u stvarnosti, sigurno ne na kompjuteru.

Source: memeaddicts.com

Kako su društvene mreže promijenile naše živote savršeno sam vidjela u sljedećoj sceni: vozim se tako turističkim brodom oko Manhattana, hot-dog u jednoj ruci, piva u drugoj, slušam duhovitog vodiča, sjedim, gledam i uživam. Vjerujte da nema puno boljih mjesta na kojima možete biti. U jednom trenu brod skreće i pred mojim se očima otvara ona slika Manhattan skylinea koju najčešće viđate na NY razglednicama. Čak i ako mislite sve najgore o skyscraperima, taj je prizor jedan od impresivnijih koje prosječan čovjek ima priliku vidjeti uživo. Taman sam se udobnije smjestila i spremila na ultimativno uživanje, ali ne – to mi je onemogućilo 198 od 200 ljudi koji su se vozili sa mnom jer su svi redom ustali (i tako mi zaklonili pogled), upalili kamere i počeli radit selfije. Aaaaaaa! Pa dobro ljudi, jeste li vi normalni? Šta ćete imati od ovog prekrasnog putovanja? Ništa. Dok je čovjek zauzet time da što bolje ispadne na fotki, sigurno ne uživa u trenutku. Njegova najveća zadovoljština je činjenica da će objavit svoju njujoršku sliku na društvenoj mreži, u svom virtualnom životu. A to što mu u stvarnosti baš i nije tako fora kao što izgleda na fotki, nema veze. Samo ono što dobije lajk se računa.   

Da se razumijemo, nisam ja ništa bolja od ovih o kojima pišem. Ovisna sam o smartphoneu. Proklinjem dan kad je ušao u moj život, ali više ne mogu zamislit život bez njega. Prosječno svakih sat vremena bacim oko na facebook. To mi dođe kao novine – da vidim kaj ima novo. Ali nikada nisam i nikada neću zamijeniti pravi i lažni život. Najljepše trenutke i najveće ljubavi mog života nikada nećete vidjeti na mom profilu. Oni su u glavi i srcu, gdje im je jedino i mjesto.

Follow BZAZZ on Facebook

KAKO S(P)RETNO ODGOJITI DIJETE – UPUTE ZA NOVE RODITELJE

*Nije greška u naslovu. Ovo nije uputa kako odgojiti sretno dijete jer nisam ni pedagog ni psiholog, već nekoliko temeljnih pravila kako odgajati malo dijete uz što manje živčanih slomova.

Source:btbob.devianart.com

Rođena sam kasnih sedamdesetih. U vrijeme planske privrede, bez interneta, mobitela, a ni fiksni telefoni nisu bili redovni stanovnik svakog domaćinstva. Roditi i odgojiti dijete tada bilo je sasvim drugačije nego danas, da ne kažem jednostavnije. Trudnicama je jedini izvor informacija bio ginekolog, a spol je djeteta bio iznenađenje rezervirano za trenutak poroda. Niste morale razbijati glavu pitanjem koja kolica ćete kupiti – ono što se u Jugoslaviji proizvodilo, to se jedino moglo i kupiti, ili ste išle u Trst. Kad ste rodile svoje prvo dijete, mama ili svekrva vas je učila kako se brinuti za njega. Nakon rodiljnog dopusta čekalo vas je radno mjesto, a dijete je čuvala baka ili je išlo u jaslice. Kad je krenulo u vrtić, niste morali brinuti tko će ga pokupiti jer ste imale fiksno radno vrijeme, bez prekovremenih. Kad smo već kod toga, niste svaki dan išle na posao pod stresom hoćete li ostati bez istoga, što nevjerojatno povoljno utječe na psihu čovjeka, a ni na radnom mjestu se niste iscrpljivale kao danas (sad neki iz državnih službi gledaju o čemu govorim jer njima je i sada tako). Plaće su bile dovoljne da djeci možete priuštiti sve što im treba, a nije im bog zna što ni trebalo iz jednostavnog razloga što je malo čega bilo za kupiti.

A danas... Odakle da počnem? Kad ostanete trudne prva postaja u traženju informacija je Internet. S količinom informacija koje pruža Internet je koliko blagoslov, toliko i prokletstvo. Ne dao vam Bog da idete tražiti savjet o bilo čemu na forumima jer ste (što je sa mnom bio slučaj) prva u krugu prijateljica koja je rodila pa nemate koga pitati. Na forumima o svakoj temi imate barem pet različitih mišljenja, pritom morate provesti sate čitajući sve što su te žene na forumu napisale ne biste li prepoznale koja od njih zbilja zna o čemu govori, a koja je naprosto polupismena osoba s laptopom i flat rateom. Na kraju se često dogodi da znate manje nego kad ste upalile kompjuter. Odabir opreme za bebe? Oboružajte se strpljenjem jer će vam trebati tjedni da u šumi brendova i modela shvatite koja su kolica dobra, a koja ne, i to vrijedi i za sve ostalo, a stvari koje vam za bebu trebaju je jako puno. Kad prođe porodiljni možete se samo nadati da vas čeka radno mjesto. Na poslu naravno nikoga ne zanima to što imate malo dijete (zašto i bi?) i ako slučajno ide u jaslice, jao si ga vama. Bit će stalno bolesno, a ako ga ni tada nema tko čuvati osim vas, većina poslodavaca neće baš biti oduševljena s vama kao kadrom, pritom 300.000 nezaposlenih samo čeka da vas zamijeni. Tko će vam odvoditi dijete iz vrtića, ne znam. Znam da moj vrtić radi do 17,30, što je vrlo zanimljivo jer dobar dio ljudi radi od 9 do 17. Dakle, očekuje se da imate neku pomoć oko toga ili da apsolutno nikad ne radite prekovremeno i da vam je pola sata dosta da dođete od posla do vrtića. Crtići su na televiziji cijeli dan (ne kao onda, u 19,15 pa nakon toga u krpe), a u pauzama crtića što – reklame za igračke. Proizvođači su prepoznali da su roditelji apsolutno najbolja ciljna skupina za plasirati proizvode (jer nitko ne želi štediti na svjoj djeci) pa je izbor ne samo igračaka, nego i odjeće, obuće i gadgeta svih vrsta za djecu beskonačan, a pritisak na vaš novčanik nevjerojatan.

Source: regalosfuturasmamas.com

Sve bi to čovjek još nekako preživio, odnosno preživjet će ako može zatvoriti financijsku konstrukciju. Ali glavna razlika je u tome da je nekad roditelj bio gazda u kući, a danas je to dijete. Nekad je bilo važno da je dijete sito, obučeno, zdravo, sluša roditelje, poštuje starije, pristojno se ponaša u javnosti i to je otprilike to. Danas je važno da dijete jede organsku hranu (nekad je sva hrana bila takva, samo se to zvalo domaća), da je obučeno po posljednjoj modi, roditelji bi voljeli da ih dijete sluša, ali to se nužno ne događa, starije ne da se ne poštuje, nego s njima se ne razgovara jer su potencijalni pedofili, a pristojno ponašanje je pretpostavljam obavezno samo za sirotinju.

Iznad svega, danas je roditeljima važno da je dijete sretno, što podrazumijeva da mu pružimo samo najbolje. Nisam ni ja tu iznimka. Ali u svijetu beskonačnih izbora to rezultira iscrpljivanjem i opterećenošću je li ono što radimo zbilja najbolje za naše dijete jer stalno dolaze „new and improved“ informacije o tome kakav će odgoj rezultirati sretnim djetetom, a kakvim ćete ga potencijalno osuditi na višegodišnje seanse kod psihoanalitičara. Pa vi riskirajte.

U želji da nam dijete bude u stanju permanentne sreće i blagostanja, sebi smo užasno zakomplicirali život i dodatno otežali roditeljstvo koje je zaista dovoljno zahtjevno samo po sebi. Ne idete s bebom od tri mjeseca na plivanje? Vaše devetomjesečno čedo ne uči engleski po Helen Doron metodi? Niste uložili u Montessori vrtić za svog trogodišnjaka? Kakav ste vi to roditelj? Odgajati dijete danas je jako teško, posebno kad vam je prvo. Ako ste od onih „...ali kada vidim njegov osmijeh, sve zaboravim“, slobodno odmah prestanite čitati jer vama ovi savjeti očito ne trebaju. A ako ste od onih koji nekad zaljubljeno gledaju svoje dijete, a nekad si misle šta mi je sve ovo trebalo jer zbilja više ne znam kud ću od umora i užasa, evo par praktičnih savjeta kako si olakšati život, odnosno kako odgajati malo dijete (govorim o djeci do cca 3 godine, nakon toga svi ionako skuže kako se to radi) uz što manje suvišnih stresova:

Source: keepcalm-o-matic.co.uk

1. Temeljno i univerzalno pravilo za roditelje djece svih dobnih skupina: ako nije pokvareno, ne popravljaj (znam, na engleskom puno bolje zvuči). Vaše novorođenče spava? Ne budite ga. Da je gladno ili mu išta fali, samo bi se probudilo (ovdje naravno govorim o djeci koja se normalno razvijaju). Vaš dvogodišnjak se mirno igra sam sa sobom? Nemojte ga sad pitati je li gladan ili hoće li na tutu. Samo ćete prekinuti idilu. Pustite ga na miru i iskoristite to vrijeme da se sami odmorite, napravite nešto po kući ili što god vam padne na pamet. Kad vas bude trebao, obratit će vam se sam, bez brige. Mogla bih ovako s primjerima unedogled jer ovo je zaista osnovno pravilo primjenjivo na sve situacije i ako ga slijedite, sebi ćete prilično olakšati život, a vašem djetetu neće biti ništa lošije. Zvuči banalno, i zbilja nije neka mudrost, ali unatoč tome iznenađujuće mali broj roditelja funkcionira po ovom principu.

2. Ne planirajte ništa. Ne u smislu „kad čovjek planira, Bog se smije“, nego na praktičnom, svakodnevnom nivou. Ne radite planove jer svaki će se plan koji uključuje malo dijete nužno izjaloviti. Ako ste naumili nekamo otići u određeno vrijeme, jasno vam je da će vam se beba pokakati sekundu prije nego ste izišle iz kuće i odgoditi izlazak za daljnih 20 minuta. Ako imate planove za vikend, sva je prilika da će se dijete razboliti i ništa od vašeg dugo iščekivanog druženja s prijateljicama. I tako dalje i tome slično. E sad, ako si vi baš svaki dan zafitiljite da ćete napraviti ovo ili ono, a dijete vam to naravno ne dopušta, zamislite koju će količinu frustracije to izazvati. Zato budite maksimalno fleksibilne, smanjite količinu planova na minimum i zadajte si niske ciljeve (tipa, izići ćemo u šetnju ako nam bude odgovaralo). Kako osobe koji su inače kontrol frikovi prežive ovaj moment, zbilja ne znam, ali mora da je zanimljivo. Za utjehu – što su klinci stariji, to stvari više dolaze u red i može se normalno funkcionirati i raditi planove koji uključuju dijete.

Source: adweek.com

3.  Za majke novorođenčadi: nađite jednu, ali samo jednu, osobu koja će vam biti savjetnik. To može biti prijateljica, sestra, kolegica, bilo tko tko ima malo dijete, a tko vam je po senzibilitetu sličan, odnosno čijem zdravom razumu vjerujete. Imat ćete puno pitanja (kako ovo, kako ono) i ako budete tražile odgovore od više ljudi, dobit ćete različita mišljenja i samo će vas sluditi. O traženju savjeta na webu sam već rekla što mislim. Odaberite jednu osobu kojoj vjerujete i držite se njenih savjeta. Naši su stari govorili da je žena 40 dana nakon poroda jednom nogom u grobu i nisu pretjerivali. Vrijeme nakon poroda je užasno teško i ako imate pouzdanu savjetnicu, to će vam uvelike olakšati život jer ćete imati tisuću dvojbi. I ne samo nakon poroda – prvih par mjeseci djetetovog života je takav emocionalni i fizički roller coaster da vam treba sva pomoć koju možete dobiti.

4. Cica je ženina najbolja prijateljica. Da je dojenje najbolje za dijete, to vjerujem ne treba posebno objašnjavati. Ono što se pak rjeđe spominje je koliko je dojenje super za mamu. Međutim, u prvim danima oko toga uglavnom nema ničega super, nego se većina žena prilično muči dok svlada tu dispciplinu (ne, to ne dolazi prirodno), bude tu i ozbiljnih bolova i problema i posljedičnih psihičkih reakcija, tako da je ponekad teško ili čak nemoguće izdržati i ne preći na hranjenje bočicom. Čak i ako nemate posebnih problema s dojenjem, činjenica da vam netko navlači bradavice više-manje cijeli dan (ali ne na „onaj“ način) i nije nešto čemu se normalna žena raduje. Ali ljudi moji, cica je zakon. Jednom kad se ufurate i podoji prestanu dugo trajati, cica je vaša najbolja prijateljica. Bilo dijete gladno, žedno, pospano, nervozno... Date mu cicu i sve je riješeno. Ne trebate nositi sa sobom bočice, brinuti gdje ćete prokuhati vodu, čekati da se ohladi na prikladnu temperaturu... Kad se dijete noću probudi ne morate onako ukomirani ustajati i pripremati bočicu, samo mu date cicu i to je to. Ne morate prati bočice i kupovati adaptirano mlijeko. Dijete možete nahraniti, napojiti ili jednostavno utješiti bilo gdje i bilo kada. Ako imate dojeno dijete, možete s njim bilo gdje bez ikakve dodatne prtljage jer sve što vam treba imate u grudnjaku. A i činjenica da je majčino mlijeko besplatno nije zanemariva. Još nešto. Ako u išta vrijedi uložiti, to su izdajalica i fotelja za dojenje. Kad ih kupite, shvatit ćete zašto.

5. Za roditelje djece od 6 mjeseci naviše: umjesto da stalno ćubite nad svojim djetetom, osigurajte stan od temeljnih opasnosti i opustite se. Zatvorite prozore, stavite zaštitu na štekere, držite škare, noževe, žilete, lijekove i detrdžente negdje gdje ih djeca ne mogu dohvatiti i to je uglavnom to. Možete se u miru otuširati ili skuhati kašicu dok vaš sedmomjesečnjak puzi po stanu. Ne morate u svakom trenutku bdjeti nad njim. To užasno ispcrpljuje. Naravno da će vaše dijete nekad pasti, malo se udariti i slično, ali to će se neizbježno dogoditi prije ili kasnije i to ne možete, niti trebate, spriječiti. Udarci su sastavni dio života, a kad jednom padne, drugi put će biti spretniji. Još nešto za ovu dobnu skupinu – ne bacajte novce na igračke. Lonci i daljinski upravljač su sve što vašem djetetu treba.

6.  Jaslice su zlo i izbjegnite ih ako ikako možete. Ništa se dobro djetetu u jaslicama neće dogoditi. Vrtić je drugo, ali ako imate ikakvo rješenje za dijete mlađe od 3 godine – tetu čuvalicu, baku, ujnu... bilo koga pouzdanog, bježite od jaslica. Ne znam zašto se tome ne govori više ili je samo meni promaklo.

Kao prvo, djeca mlađa od tri godine se ne mogu socijalizirati. Ne zato što Bzazz Knows, nego psihički nisu na tom stupnju razvoja da se mogu socijalizirati. Ne dajte da vas zavara činjenica da je vaše dijete jako druželjubivo i otvoreno (i moja su) i da kad ste u društvu odraslih ili bilo kog drugog djeteta ono se tako super igra… Pogledajte malo bolje pa ćete vidjeti da se uvijek igra s djecom koja imaju 3+ godina. Zato se vaše dijete s njima super druži, jer socijalizaciju „odrađuje“ ovaj stariji. Znate kako izgleda prosječna jaslička grupa? Ja znam. Cca dvadesetero djece baulja po istom prostoru, svako dijete u svom filmu (da ponovim, oni se ne znaju zajedno igrati), dio njih plače, a jedino što razmjenjuju su virusi i bakterije.

E sad, vi sigurno imate neku prijateljicu čije dijete ide/išlo je u jaslice i kaže da se super adaptiralo i da skoro uopće nije bilo bolesno. Dozvolite da budem malo skeptična prema tome. Za početak, šta znači adaptacija? Dijete od godine dana se ne može „adaptirati“ jer ono svaki put kad ga mama ostavi u jaslicama ne misli da je ona otišla na posao, nego da ga je ostavila zauvijek. Slobodno pitajte tete i psihologa u vrtiću i to će vam potvrditi. Ta su djeca naprosto premala da bi to shvatila drukčije. Ono nakon nekog vremena shvati da će se mama ipak vratiti, ali vrijeme provedeno u jaslicama mu nije ništa zabavnije. Adaptacija djeteta znači pomirilo se s ružnom sudbinom.

Drugo, djeca koja idu u jaslice i relativno rijetko obolijevaju su iznimka, ne pravilo, jer je imunitet djeteta to slabiji što je ono mlađe. Sjećate se kad su vam prije poroda govorili „naspavaj se sad jer kasnije nećeš još dugo“? Niste to baš mogle doživjeti, ali sad bome shvaćate. E, pa isto je tako kad vam kažu „ako vam dijete ide u jaslice, bit će stalno bolesno“. Ne možete shvatiti što znači stalno bolesno dok to ne prođete, a vjerujte da to ne želite ni sebi ni djetetu.  

Treće, mame čija djeca idu u jaslice obično ne znaju kako je to kad dijete ne ide. Ja imam iskustvo s jednim i drugim (osobno i preko prijateljica) i mogu vam reći da koja god mama dobije priliku da joj netko čuva dijete više se nikad, ali nikad ne vrati na opciju jaslice, šta košta da košta. Pa vi razmislite. A razmislite i o tome da mame koje vam govore da su jaslice super možda naprosto spadaju u skupinu „dajem intervju za časopis“ mama.

Ljudi misle da su jaslice normalna stvar zato što je to uobičajena pojava. I ja sam kad mi je dijete imalo godinu dana tako razmišljala, „pa kaj, i ja sam išla u jaslice“. Moje iskustvo je takvo da sam ga povukla van u roku mjesec dana, proklinjem svaki dan koji je tamo proveo, a jednom kad mi je teta čuvalica ušla u kuću, well… Još puno godina je nisam pustila da ode. Ne, nije normalno da se dijete mlađe od tri godine čuva u instituciji, a ne jedan na jedan. Djeca bi do cca tri godine starosti trebala biti s majkom ili drugom osobom od povjerenja (meni bi se prvoj mozak pretvorio u kašu da tri godine hodam na relaciji kuća-park, tako da razumijem sve majke koje se žele vratiti na posao). Nema apsolutno nikakve koristi od jaslica ni za dijete ni za majku, odnosno roditelje, samo je pitanje koliki će biti razmjeri štete. Jedina korist je da se majka može vratiti na posao, a pametniji među vama će sami zaključiti tko od toga zapravo profitira. Dijete sigurno ne.

Svjesna sam da barem 70% ljudi vodi djecu u jaslice ne zato što želi, nego jer nema druge opcije. Nema baku, tetku, nema 3000 kuna i više mjesečno da izdvoji za dadilju. Ovo pišem za onih 30% koji imaju tu opciju, ali misle da su jaslice ok pa zato upišu djecu. Ovo pišem za bivšu sebe. Ako ikako možete, nađite nekog da vam čuva dijete dok ne bude spremno za vrtić. To je najbolji ulog koji mu možete dati.

I to je to.

Source: blogs.babycenter.com

Bonus savjet: čuvajte se nagaznih mina. Nagazne mine su sve ono što može učiniti da se osjećate kao loš roditelj. Klasičan primjer su majke koje svoju djecu uspoređuju s drugom, s ciljem da njihova ispadnu psihomotorički i u svakom smislu naprednija. Ova se pojava najčešće viđa u parku. Sjedne ona tako kraj vas, gleda djecu, sluša, pa kao poluzainteresirano pita „a koliko vam je dijete staro?“. Onda onako nehajno konstatira da je njeno mlađe od vašeg, a vi ste već skužili da priča triput više i kud i kamo je spretnije. Takve zlice sredite time što ćete reći da vam je dijete 6 mjeseci mlađe nego što stvarno jest. Ona će kući plačući (brzo na čitanje nove slikovnice za naprednu djecu), vi ćete se dobro zabaviti i problem riješen. Osim toga, vjerovale vi meni ili ne, već za koju godinu će biti potpuno nebitno kad vam je dijete prohodalo, progovorilo ili prvi put stalo na noge. Možete li zamisliti da kad dijete kreće u školu razgovarate s nekim o tome kad mu je niknuo prvi zubić? Who cares? A u tom trenutku je to bio događaj stoljeća.

Kad smo već kod parkova: parkovi su mjesta za igranje djece, ne roditelja. Sjednite na klupu i pustite djecu da se igraju. Ne razumijem kad je postalo normalno da roditelji moderiraju igru djece u parku. Hoćete se uključivati i kad bude bario svoju prvu curu?

Source: theradmom.com

Nagazna mina broj dva: ne čitajte intervjue s poznatim mamama u domaćim časopisima. Tamo svi lažu da su im bebe dobre ko kruh i samo ćete se osjećati loše što vaša nije. Osim toga, ti su intervju svi isti, idu otprilike ovako: „Tek otkad sam postala majka sam potpuna osoba. Promijenili su mi se prioriteti u životu, više se ne živciram oko nebitnih stvari. U početku je bilo malo teže dok se nismo uhodali, ali sad uživam u svakom trenutku majčinstva. Imam tu sreću da moja beba spava cijelu noć i jede sve. Uopće se nisam mučila s povratkom na staru težinu, kile su otišle same od sebe, znate kako je kad cijeli dan trčite za malim djetetom, haha. Suprug i ja smo sad bliskiji nego ikad prije, dijete nas je povezalo na poseban način, a njih dvoje (tata i beba) imaju svoje male rituale koji su nešto najslađe na svijetu. Naravno da razmišljamo o proširenju obitelji, jako bih voljela da moj xy dobije brata ili sestru, ali to je u Božjim rukama.“ Eto. Vidite da niste ništa propustile.

Source: delightdetox1268.pixnet.net

Par trikova za najhrabrije: neće se ništa dogoditi ako dijete jedan dan ne izvedete u šetnju. Pa ni dva, a bome ni tri. Dalje, djeca se ne moraju kupati svaki dan (čak i moj pedijatar misli tako). Naprotiv, koža će im biti sretna što je ne maltretirate agresivnim sredstvima. Koža im doduše neće biti sretna ako ih ostavite u pokakanoj peleni, ali preživjet će i ako ih ponekad ne presvučete iste sekunde (ok, sad mi već netko šalje CZSS). Hrana je lijek, ali ok je ako nekad ne skuhate ručak, nego kupite nešto gotovo. Ok je sve što vama olakšava život, a vašem djetetu ne smanjuje kvalitetu istog.

Za kraj, molim sve koji imaju veliku djecu da prestanu iscrpljenim roditeljima male djece govoriti „mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga“. Jeste li vi normalni? Kome to koristi? Kao „ako misliš da ti je sad loše, buš vidio kad uđe u pubertet...“. Thanks a lot. Vi ste izgleda zaboravili kako je to kad ne spavaš tri godine u komadu. I budući da sit gladnom očito ne vjeruje, tako ću i ja živjeti u iluziji da pubertet možda nije nešto najgore što će mi se desiti, nego da je najteže već prošlo.

Jer znate što, svakim danom i jest sve lakše. Kad prođu prve kritične godine, odgajati dijete postaje sve više užitak, a sve manje napor. Samo najednom shvatite da više nemate bebu, nego užasno zabavnog malog čovjeka. Malog čovjeka kojeg bezuvjetno i bezgranično volite, koji vas voli na isti način (i još misli da ste najljepši i najbolji), malog čovjeka koji je s vama čak i kad fizički nije uz vas, i koji će biti s vama cijeli život. Obitelj. A to vrijedi tri neprospavane godine. To je neprocjenjivo. 

Follow BZAZZ on FACEBOOK