KAKO SHVATITI DA SI ODRASTAO(LA)

Znaš kako je to kad si dijete. Misliš da su svi stariji od 18 zreli, pametni, odgovorni ljudi, riječju – odrasli. Onda dođeš u pubertet pa vidiš da ovi od osamnaest nisu bogznašto stariji ni pametniji od tebe, a ti si bome glup ko tava. Shodno tome, granica odrasle dobi u tvojoj se glavi pomiče na nekih 25 godina. Tada ću, misliš si, imati diplomu, posao, kredit, muža i dvoje djece. Dvaespeta te, međutim, zatekne u najžešćem partijanju do sada i čovjek se, pa tako i žena, s pravom zapita: kada se to točno postaje odrastao?

Stvar dodatno kompliciraju mediji sa svojim age-is-just-a-number reklamama, curicama koje izgledaju kao žene, ženama koje izgledaju kao curice (hello botox) i ekipom koja se prvi put ženi i rađa s 50. Odrastanje u Hrvatskoj pak nosi specifične izazove jer su ljudi u kasnim dvadesetima više-manje gola sirotinja, prisiljena da živi s roditeljima iz egzistencijalnih razloga, te se trenutak odrastanja dodatno odgađa. K tome je sve više razvedenih i single ljudi koji i u ozbiljnijim godinama izlaze vani i nekako si sve dulje u fazi „not a girl, not yet a woman“, prvim i drugim borama unatoč. Ipak, postoje neki znakovi koji tiho, ali bez greške odaju da nisi u prvoj mladosti i da si, koliko god to nepopularno zvučalo, odrasla žena.

Source: lovethispic.com

1. BIORITAM: Ako sebe opisuješ kao noćnu pticu, najbolje funkcioniraš kad padne mrak, ne voliš da te se budi prije 10 sati ni radnim danom, a kamoli vikendom, možeš biti mirna – proces odrastanja u tvom slučaju još nije završen (i iskreno ti zavidim). Doduše, možda imaš godine, ali nemaš djecu i/ili posao sa stalnim radnim vremenom. A ako ti u zadnje vrijeme sve više odgovaraju jutarnji sati, ideš spavati radujući se prvoj kavi i novinama i barem si jednom izgovorila rečenicu „ako ostanem vani do 5, propadne mi cijeli idući dan“, jasno je kao dan da si punopravna članica društva odraslih osoba. Je li to nešto na čemu ti treba čestitati, prosudi sama.

2. BIOLOGIJA: Usko vezana uz bioritam, ne samo zbog korijena riječi. Tijelo je neumoljiv pokazatelj proteka vremena i dogodi se da počne sasvim drugačije reagirati na neke podražaje. To se najbolje vidi u pijanstvu. Ona količina alkohola koja bi te nekad dovela u stanje ugodne opijenosti, sada te dovodi do takvog mamurluka idući dan da si obećavaš da nikada više nećeš piti. Sve do idućeg izlaska. Istinabog, ne radi se tu samo o godini proizvodnje, već i o činjenici da s godinama sve manje izlaziš pa nisi više istrenirana za unos tolike količine pogonskog goriva. Kad smo već kod izlazaka, ako ti je idealan završetak istih prije 2 sata jer ti sve nakon toga totalno poremeti bioritam idućih dana, ne moraš dalje čitati - ti si posve sigurno odrasla osoba. Yup, boring.

Source: celebrationentertainment.com

3. DRUŠTVENI ŽIVOT: Na ovom su području promjene zbilja dramatične, barem je kod mene tako. Dok si mlad, društveni se život odvija na više frontova. Prvo, kava/cuga nakon posla, čisto da čovjek malo začini radni tjedan. Drugo, okupljanja kod solo frendova koja često završavaju trećom i najboljom varijantom druženja - izlascima. Šta reći o tome? Pa, mislim da se iz teksta „Kako se napiti i ostati dama“ može iščitati iznadprosječan nivo zabave u kojoj sam uživala dok nisam ušla u svijet odraslih. A najbliže što danas dolazim druženju s ekipom je dopisivanje u WhatsApp grupi.

Danas se moj društveni život uglavnom odvija vikendom ujutro. Unatoč svjetonazoru koji zapravo prezire sve što se može vidjeti na istoj, glavno mjesto moje socijalizacije je postala špica (za neupućene, subotnje prešetavanje, kafenisanje i općenito preseravanje po centru Zagreba). Ona ista špica čijoj se popularnosti prije deset godina nisam mogla načudit – kako se zaboga ljudi rastrijezne na vrijeme za špicu? Uostalom, kad se išta zanimljivo dogodilo dok piješ nešto bezalkoholno, po danu, okružen tuđom djecom koja krešte? A eto, danas su moja djeca ta koja krešte, a u disko klubovima na to baš ne gledaju blagonaklono. Na špici se pak činjenica da imaš djecu gleda kao vrhunsko životno postignuće, pa šta ću drugo nego ići tamo gdje misle da sam kul. Osim toga, ako želim sresti ikoga svojih godina ili starijeg nema mi druge nego pravac centar vikendom ujutro. Izlazim ja još uvijek, zapravo bitno češće od većine vršnjaka, ali ni blizu kao nekada. Jednostavno ne možeš. Pojede te posao, kuća i ostale čari odraslog života i izlasci se više ne uklapaju u tvoj dnevni raspored. Kad smo već kod toga, znate ono kad izađete navečer van pa konstatirate kako su sve klinci oko vas? Nisu oni klinci, nego ste vi ostarili. Pardon, odrasli.   

Source: theatlantic.com

4. LJUBAV: Da si odrasla možeš sasvim dobro vidjeti i iz ljubavnog života. Pitaš se gdje su nestali svi zgodni frajeri? Ne znam, i ja se pitam. Nekad ih je bilo na lopate, a sad kao da su u zemlju propali. Jest da se muškarci u nekim godinama dosta opuste i zapuste, ali ne toliko da bi to opravdalo drastičan pad stope zaljubljivanja koji prati odrastanje. Znaš na šta mislim, dok si se nekad zaljubljivala jednom godišnje, sada se zaljubiš jednom u desetljeću. U svijetu odraslih zaljubljivanje je svedeno na minimum; nema toliko prilika (vidi pod društveni život), a bome ni energije. Dodatni problem stvara iskustvo koje dobiješ s godinama. Znaš ono, kad prvi put uđeš u vezu si tabula rasa i ne možeš ni zamislit kakve sve loše osobine jedno muško može imati. Tako da se sa svakim novim frajerom (a što si starija, to ih je više) samo povećava lista stvari koje ti kod njih smetaju, što rezultira drastičnim smanjenjem količine partnera koji dolaze u obzir za neku novu vezu. Kad smo već kod potencijalnih partnera, dosta dobar pokazatelj da si odrasla je da ne koketiraš više s muškarcima kao nekad. Ispravak – muškarci više toliko ne koketiraju s tobom. Jebiga.

5. SEKS: Znate one naslove u Cosmpolitanu tipa „kako ga izluditi“, „koje su njegove skrivene erogene zone“, „kako doći do orgazma viseći s lustera“ i slično? Sjećate se s kojim zanimanjem ste ih pratile u svojoj, štajaznam, osamnaestoj? E pa jedna odrasla žena više apsolutno nema nikakvog interesa čitati takve tekstove jer je sve te metode već davno apsolvirala. Može ih jedino pisati. Seks je valjda jedina stvar čija kvaliteta raste s godinama i ako se smatraš ekspertom na tom području, sva je prilika da spadaš u skupinu odraslih žena. Kad smo već kod Cosmopolitana, zapravo je i sama činjenica da unutra ne možeš naći baš ništa što bi te zanimalo dovoljno precizan pokazatelj da više nisi u prvoj mladosti.

6. MODA/LJEPOTA/ZDRAVLJE: Ima naravno žena koje ne mijenjaju svoj modni izričaj s godinama, ali o takvima ovdje ne pišem (nisam kvalificirana za izgubljene slučajeve). Prosječna žena proces odrastanja može prepoznati po sljedećim momentima:

• Štikle polako zamjenjuješ ravnim cipelama, a once you try flat, you never go back.
• Više ne kupuješ na odjelima Divided i Trf, a bome ni u Bershki.
• Odustaješ od majica koje pokazuju trbuh kakav god comeback imale te sezone
• Seksepil tanga gaćica gubi bitku pred toplinom gaća vulgaris i počinješ shvaćati zašto sintetika nije dobra za intimno zdravlje.
• Shvaćaš da kombinacija dekoltea i minice ne izgleda dobro ni na kome starijem od 25 i generalno preuzimaš devizu da golo ne znači seksi.
• Više se ne kvarcaš (nadam se).
• Ne izlaziš među ljude bez bar minimum šminke. Naprosto ne izgleda dobro.
• Ako već nisi, počinješ uvoditi barem neki fitness režim u svoj život jer te kralježnica ubija.
• Pokušavaš prestati pušiti, zamijeniti kavu čajem, tvoja probava više ne podnosi baš najbolje svako smeće koje staviš u sebe, a omiljeni alkohol ti je čaša crnog vina navečer kad djeca legnu.
• Od svih aktivnosti koje upražnjavaš, spavanje polako dolazi na vrh liste omiljenih.

Source: etsy.com

Istraživanja kažu da se 80% trenutaka koji određuju život događa u dvadesetima, a to su godine kada smo definitivno mladi. Dvadesete stvarno pružaju beskonačne mogućnosti, veliku slobodu u svakom smislu, i svi scenariji su mogući - život može otići u bilo kojem smjeru. Ja sam u svojim dvadesetima uvijek u torbici nosila četkicu za zube jer nikad ne znaš gdje ćeš prespavati i ne treba posebno naglašavati da mi je bilo više nego zabavno. Ali opet, to su i godine kad se još tražiš, godine veza s krivim frajerima, druženja s lošim ljudima, godine povodljivosti, neizgrađenog identiteta i shodno tome prilične izgubljenosti. Odrastanje sa sobom nosi svu silu obaveza kojih bi se normalan čovjek rado odrekao, ali opet donosi i pronalazak sebe, što isto nije za bacit. Ni najmanje.

Tridesete su godine kad većina ljudi donese neke odluke koje ih usmjere u određenom životnom pravcu, počinju odrastati, i u nekim područjima života stvarno nema nazad. Jedan je moj stariji znanac to lijepo ilustrirao: tridesete su kao kad uđeš u kuću, prođeš predvorje i ta si vrata za sobom zauvijek zatvorio. Ali još uvijek su pred tobom sve ostale prekrasne prostorije u kući, a to je jako puno, i imaš se čemu veseliti.

Neki kažu da su četrdesete još bolje od tridesetih. Još uvijek dovoljno mlad, a ipak zreo i znaš što želiš, s djecom koja su dovoljno velika da se možeš opet posvetiti sebi. A tad to ima i smisla jer napokon znaš tko si.

Kako je bilo u dvadesetima? Fenomenalno. Da li bih se vratila? Ni slučajno, tko će opet to sve prolazit... U biti, pitajte me kad se malo naspavam. Možda se ipak predomislim. 

Follow BZAZZ on Facebook

SINGLE U TRIDESETIMA

 Živimo u zemlji koja ne trpi različitosti. Samo iziđite na cestu i to je očito. Prošetate li na primjer po Londonu, susrest ćete svakakve ljude –  bijele, crne, crvene, žute, gole, obučene, žene, muškarce, trandže, you name it – tamo su. Svaki čovjek drugačije izgleda i nikome ne pada na pamet da bi se drugome čudio. Kad odrastate u takvom okruženju, različitost vam je toliko prirodna da vam vjerojatno ne pada na pamet da je neki od tih smjerova postojanja vredniji od drugog.

Prošetajte isto tako po Zagrebu, toj metropoli wannabe, i vidjet ćete samo dvije skupine ljudi: bijele žene i bijele muškarce, od čega sve bijele žene izgledaju kao da se oblače u istom dućanu. Isprika, postoji još jedan dućan - onaj u kojem se oblače sve arhitektice.

Da skratim – svi su prokleto uniformirani. U jebenom strahu da izraze ikakvu individualnost makar izborom odjeće, sve zagrepčanke smjelo hodaju u svojim uggsicama (korijen čijeg naziva je očito riječ ugly, ali vidim da sam usamljena u tom razmišljanju) i očajnički se trude uklopiti u masu. Da naprave drugačiji izbor koji okolina neće odobriti? Taj si horor ne mogu priuštiti.

Ista je priča sa svim životnim izborima u našoj zemljici. Zna se kako to treba ići: završiš školu, upišeš fakultet, tamo nađeš dečka, hodaš s njim par godina, diplomiraš, nađeš posao, udaš se, dobiješ dijete, prvo pa drugo, a ako muž zastrani s ljubavnicom i treće, „da spasiš brak“. Ako nisi našla muža na faksu, dopušteno ga je naći i na prvom poslu. Onda se još uvijek stigneš udati do tridesete. Sve druge opcije su plivanje kontra struje, dakle neprihvatljive.

Biti single u tridesetima je dosta neugodno. Da, izađeš ti vani vikendom i izvrsno plivaš u potocima alkohola, ali onda dođe prokleta nedjelja, nepisani dan za obitelj, a ti ni kučeta ni mačeta da se s tobom sklupča pod dekicu i gleda grozne filmove na TV-u. Pa si misliš kako bi sad bilo fino da imaš nekoga… Makar da mu pereš gaće.

Source:Pinterest

Gori od nedjelja su jedino blagdani. To je isto problem. Ok, za Božić ćeš otići starcima na ručak, a i dočekivanje Božića u Hrvata se svodi na lokanje od Badnjaka do Štefanja pa ćeš se i tu dobro uklopit. Ali eto ti Nove godine pa moraš ići na nekakav glupi doček, na mjesto koje ti možda uopće ne odgovara, sa škvadrom koja ti uopće ne odgovara, potajno se nadajući da ćeš možda baš tu upoznati nekoga. A zapravo ti je već pun kufer hopsanja na štiklama, mamurluka drugi dan, isforsiranih tuluma i najradije bi da imaš nekog s kim ćeš dočekat Novu godinu pod gore spomenutom dekicom. Izlasci su super stvar, ali samo onda kad izlaziš jer želiš, a ne kad moraš jer nemaš kud sa sobom i životom.

Svadbe da ne spominjem. Tamo su svi, ali svi u paru, i ako te posjednu za „singles table“ znaj da ćeš večer provesti okružena geekovima, nerdovima i mladim bratićima mladenke, osjećajući na leđima sažalne poglede uparene većine. I ne možeš si ni skratit muke jer svi znamo da je nepristojno otići sa svadbe prije 2-3 ujutro. Pa si misliš – šta sve ovo meni treba? Jesam mogla lijepo ostat s nekim od bivših dečki ili dat šansu onima koje sam bahato otkantala misleć' da ima još vremena?

Pa onda te priče o kompromisima. Te brak je kompromis, te prinčevi na bijelom konju ne postoje, te nije sve u izgledu, te nije sve u seksu (pritom nitko ne kaže u čemu je zapravo to „sve“), te ne smiješ biti tako zahtjevna... Ispada da je onaj neugledni tip iz IT-a kojem se očito sviđaš zapravo zadnji vlak. Zašto mu ne bi dala šansu? Kad su svi pristali na kompromise, zašto ne bi i ti?

Ali pitam ja tebe – što bi bilo da su svi, ali baš svi single u tridesetima, kao što su svi bili single u dvadesetima? Da li bi te i onda mučilo što si single? Ne bi. Uživala bi u životu kao i do sada pa bi se netko pojavio već kad bi se pojavio, sasvim nebitno, jer ne bilo tog pritiska „svi su se skrasili pa moram i ja“. Upravo o tome se radi. Dogodi se trenutak, i stvarno kao da se dogodi preko noći, kad se okreneš oko sebe i skužiš da su svi tvoji prijatelji s kojima si do nekidan tulumarila bez prestanka – sretno upareni. I nemaš više s kim provoditi vrijeme. I oni su podlegli pritisku društva (ok, neki su to napravili i iz pravih razloga) i nastavljaju sa životom kakav se od njih očekuje, bilo to ono što su htjeli ili ne. Zapravo, mislim da su nam mozgovi toliko isprani da svi i mislimo da je to ono što želimo.

Da se razumijemo. Uopće ne propagiram single life, naprotiv. Samo mi neopisivo ide na živce kad se moramo ukalupiti u neke zadane forme iako nam one možda uopće ne odgovaraju, ali ih društvo, više ili manje suptilno, nameće. I onda pod pritiskom okoline donosimo odluke koje nam zapravo nikako ne idu u korist. Netko se želi upariti, netko ne. Netko želi imati djecu, netko ne. Idite za onim što vam je u srcu, makar imali sto godina. I budite sigurni da ako nešto zaista želite, život će vas tamo i odvesti. Ovo nije Rhonda Byrne Tajna, nego iskustvo. Imam puno prijateljica za koje su se roditelji već godinama brinuli „da neće naći nikoga“, a baš sve su se na kraju uparile. Ali udajte se i rađajte djecu zbog sebe, a ne zbog društvenih konvencija.

Društvo se upravo grozi svega što je drukčije. Ne samo u Hrvatskoj, svugdje je tako, samo u drugim zemljama daju malo širi spektar onog što se smatra prihvatljivim pa tako npr. Ameri misle da žive u slobodnoj zemlji. Kako da ne. A mi smo vrlo nedavno ulupali lovu koju nemamo da bismo homoseksualce spriječili da uđu u brak koji nisu ni tražili. To najbolje govori o tome gdje živimo i čemu se manjina u ovoj zemlji može nadati. Da joj se jednaka prava zabrane Ustavom. A vi, drage prijateljice single u tridesetima, i vi ste manjina. I društvo vas ne voli. I zbilja se nadam da niste na referendumu glasale za. Protiv sebe samih.

Ne dajte da vam buka biološkog sata ometa razmišljanje. Izbor partnera s kojim ćete provesti život je jedna od dvije najvažnije odluke koje ćete donijeti u životu (druga je naravno izbor zanimanja). Ako s tim partnerom još imate i dijete, onda je ta odluka još veća jer ste zauvijek vezani. Možete se vi razvesti, ali u stvarnosti će vas samo smrt doista rastaviti. Da li zaista želite da razlog iza vječnog vezivanja s nekim bude činjenica da su se sve vaše frendice već udale, noćni život je banana, imate već eto 33 (neki su i umrli u tim godinama), a i starci vas već gnjave kad će unuci?

Kod teme single u tridesetima uvijek se sjetim serije Seks i grad. Na stranu sad hipokrizija iste – kao slavi žensku neovisnost, mijenjanje frajera i slično, a zapravo sve protagonistice cijelo vrijeme samo ganjaju princa na bijelom konju. Serija je bila užasno zanimljiva, a najzanimljivije od svega je vidjeti kada je završila – onda kad su se svi likovi uparili. Pokušali su scenaristi i nakon toga napravit još dva nastavka u vidu filmova, ali ti su bili jedan gori od drugoga. Iz bračnog života naprosto ne možeš izvući ni izbliza tako zanimljiv sadržaj kao iz predbračnog. Nije vama uopće tako loše kao što mislite, samo ovi poženjeni vam to neće priznati. Pa vi ste im jedina utjeha kad im u braku ne ide. „Ma pusti, muž mi je katastrofa, ali bolje to nego da sam sama, pogle Matildu kak je u komi, 35 i još se nije udala…“.

Drage singlice, uživajte u slobodi i ne dajte se smesti. Trideset-šmideset, danas se ionako svi razvode i slobodnih (doduše s prtljagom) ima na tržištu koliko hoćeš. Ako vam je to zbilja bitno, dokopat ćete se i muža i djece, obećavam.  A jednom kad se to dogodi sa sjetom ćete se prisjećati noći kad ste nakon druge butelje s frendicom na šanku raspredale kako „više jednostavno nema dobrih frajera…“. Ima, ima. Uvijek nekako ispužu ispod nekog kamena kad se najmanje nadate. 

Sačuvajte taj kamen. Dobro će vam doći kad se udate.

*Ovaj tekst je namijenjen isključivo ženama. Biti single u tridesetima kod muškaraca samo znači biti „poželjni neženja“. Ni med cvetjem ni pravice…

Follow BZAZZ on Facebook