SREĆA

Ne znam kako vas, ali mene u zadnje vrijeme sa svih strana napada sreća. Gdje god da se okrenem, dočeka me neki tekst ili nečiji savjet na temu sreće. Upute kako biti sretan tako mi donose facebook stranice, plastične boce, vrećice čaja i mnogi drugi mediji kojima to zaista nije primarna zadaća. „Živite život koji volite“, „Sreća je u vama, samo trebate znati pogledati“, „Kad sam izbacila gluten iz prehrane, postala sam sretnija osoba“ i slične poruke zatrpaše mi ekrane i život.

Čitava četa samozvanih life coacheva i ljudi koji zaista nešto i znaju o životu daje sve od sebe da nam objasni kako uhvatiti taj sveti gral modernog čovjeka – sreću. I svi očito sa slabim uspjehom; vidim da je sa srećom kao s celulitom, svake sezone tema je jednako aktualna. E sad, ono što je meni najzanimljivije u cijeloj priči je činjenica da se nitko baš previše ne pita zašto smo zaboga svi toliko nesretni. Zašto je tema potrage za srećom toliko raširena da deseci tisuća ljudi mlate lovu na tome? Danas, kad su sve informacije kao dostupne i sve je kao moguće, mi nikad dalje od sreće.



Ovaj tekst to neće objašnjavati iz jednostavnog razloga; tko je shvatio, shvatio je, a onome tko nije neće biti dovoljno ni pet knjiga, a kamoli jedan blog post. Svejedno, imam i mimo toga koju za reći o sreći. Tema je očito vruća pa možda i meni kapne koji dinar.* Pa krenimo:

1.       Sreća je kao orgazam - ako niste sigurni jeste li svršili, ovaj sretni, znači da niste (s ovim bi se mlađe čitateljice trebale znati poistovjetiti, bar mi tako kaže Cosmo). Metoda je dosta pouzdana kada želite detektirati stupanj zadovoljstva vlastitim životom, odnosno jeste li uopće sretni u danom trenutku. Ovo sam naučila na vlastitom primjeru. Svojedobno me prijateljica pitala jesam li sretna. „Sretna? Pa štajaznam… Jesam, jesam, kako ne. Jesam valjda. Mislim, što je to uopće sreća? Koliko čovjek u današnjima uvjetima može biti sretan? Tko smo? Čemu stremimo? Čekaj, iskipit će mi mlijeko…“. Ako i vaš odgovor na pitanje o sreći ide u smjeru relativiziranja, znajte da tu sreće nema i zapitajte se gdje je zapelo. Ako pak mislite da ovaj čas niste sretni, ali ćete to postati čim kupite novi auto/nađete bolji posao/ubacite što vrijedi za vas, moram vas razočarati jer opće je poznato da:

Source: forbes.com

2.       Sreća je lepa samo dok se čeka.  Imam svoj jutarnji ritual koji obožavam. Ustanem, uzmem kavu i sjednem u kut trosjeda listati časopise i piti kavu dok svi ukućani još spavaju. Čisti zen. To sam počela raditi prije par godina i neizmjerno uživala u tim trenucima. Onda sam se počela veseliti već u momentu kad znam da ću uzeti tu kavu i novine. Sad se već nađem da se navečer prije spavanja radujem kako ću ujutro u miru popit kavu. Na kraju sam skužila da se više veselim činjenici da taj trenutak dolazi, nego što uživam kad on dođe. Ako čekate nešto da biste bili sretni, sreću dočekati nećete. Primjera za to imate koliko hoćete. Znam nekoliko brakova koji su se raspali netom nakon što su kupljeni veći stanovi. Supružnici su naivno mislili da su sve njihove trzavice rezultat premalo kvadrata. Kako da ne. A o klasičnoj zabludi dobivanja djeteta za spašavanje braka da ne govorim. I ne manifestira se ovo pravilo samo u ljubavnim odnosima. Općenito, naučno je dokazano da efekt zadovoljstva koje čovjek osjeća zbog ostvarenja nekog cilja u životu (tipa dobio sam puno bolje plaćen posao) traje ravno 3 mjeseca. Nakon toga to prestane donositi osjećaj sreće jer postaje nova normala. Kad smo već kod stvari koje želimo dostići ne bismo li bili sretni, digitalizacija svijeta nam je dodatno zakomplicirala priču jer:

3.       Sve je stvar konteksta, odnosno benchmarka. Nekad se to zvalo Keeping up with the Joneses. Za neupućene, to je ono kad se stalno uspoređujemo sa susjedima (obitelj Jones) i kad nam je osnovno mjerilo uspjeha i sreće da li smo bolji od Jonesovih; imamo li ljepšu kuću, bolji auto, jesu li nam djeca u boljim školama i slično. Usporedba sa susjedima kao odlučujući faktor utjecaja na sreću čovjeka ide dotle da kad su u velikom američkom istraživanju pitali ljude bi li radije zarađivali 50.000 dolara godišnje, a da je to manje nego što susjed zarađuje, ili bi zarađivali 25.000 ako je to više od susjedove zarade, pogađate li šta su odabrali? Manju zaradu, ali veću od susjedove. Toliko o traženju sreće u sebi. Ali nije problem u kompariranju s neposrednom okolinom. Problem je u tome što su nam s pojavom društvenih mreži svi na svijetu postali „susjedi“ i Keeping up with the Joneses je postalo Keeping up with the Kardashians. But you can't keep up with the Kardashians. Tvoj tata nije frend i odvjetnik od O.J.Simpsona. Očuh ti nije američki olimpijski reprezentativac (koji je kasnije postao žena, ali details). Nisi odrasla na Bevery Hillsu i frendica ti nije Paris Hilton. Nisi (nadam se) pustila snimku svog seksa u medije ne bi li postala poznata. Dok s prvim susjedom vjerojatno dijeliš sličan background, sa celebovima čije slike gledaš na Instragramu nemaš apsolutno nikakve veze. Imati za cilj nadmašiti susjeda (što god to značilo) je ok jer je dostižno. Htjeti nadmašiti, ili makar biti kao ljudi čije na sve načine retuširane fotke gledaš na Instragramu (šifra photogate) nema apsolutno nikakvog smisla. Prvo, nema šanse da se dogodi i drugo, tko zna kakvi su to životi zapravo (šifra celebrity suicides). Držite benchmarke tamo gdje im je mjesto, dakle vjenčanje recimo na Silbi, ne u Versaillesu, i imate šanse za sretan život. Sve drugo vas samo može odvesti u depresiju. E sad, iako si ne treba staviti za cilj da postaneš Beyonce ili Bill Gates, ipak nije zgorega imati dobar saldo na tekućem jer:  

4.       Para vrti tamo gdje burgija ne može.** Znam, znam. Ovo je u potpunoj suprotnosti s općeprihvaćenom tezom da novac ne može kupiti sreću. Slažem se i ja da ne može. Štoviše, nedavno je završeno ogromno istraživanje gdje su znanstvenici s Harvarda proučavali živote ljudi od mladosti do starosti i definitivno zaključili da sreća nema veze s bogatstvom. Za sreću su, kaže eto i znanost, najvažniji kvalitetni međuljudski odnosi; prijateljski i partnerski. Sjajno, ne? Danas više-manje svi imamo solidan krug prijatelja i kakve-takve ljubavne veze. Društvene mreže pak omogućuju povezivanje s ljudima i u situacijama kad to inače ne bi bilo moguće. Važne su dakle veze i prijatelji, ne treba nam lova. Jupi. A sad malo razmislite pa recite poznajete li makar jednog bogatog čovjeka koji nema prijatelja? Koji nema curu/ljubavnicu/ženu? Ni ja. Nevjerojatno kako popularnost ljudi eksponencijalno raste s porastom sredstava na njihovim računima. Znam ih nekoliko takvih. Čim su ušli u lovu, naglo su postali jako zgodni. Dobro ajde, zgodniji. Pametniji. Puni duha. Svi žele biti u njihovom društvu. Toliko su ih ljudi zavoljeli da su i sami povjerovali u priču o svom novom ja i sad sretno plove na krilima sreće dobrih odnosa sa svojim mnogobrojnim novim „prijateljima“. Mislim, ako naši nogometaši vjeruju da su se njihove žene u njih zagledale zbog divnih karaktera, što ne bi mislili da ih i prijatelji stvarno vole… Novci sami po sebi zaista ne donose sreću. Direktno. Ali omogućavaju stvaranje životnog okruženja koje doprinosi osjećaju sreće. I još nešto. Ako vam novci nisu jamac sreće, to samo znači da ih zapravo imate dovoljno. Pitajte ekipu koja kopa po kontejnerima koliko su sretni i javite mi rezultat tog istraživanja. Ne mogu naći sreću u sebi? Nisam ni mislila.

Source: lmt-lss.com

Sad smo došli do kraja pa nije spoiler reći da cilj ovog teksta nije da vam kaže kako biti sretan. Ja stvarno, ali stvarno nemam znanja ni iskustva da ikome solim pamet o sreći, ali za razliku od mnogih to barem iskreno kažem. Baš kao i vi, idem kroz život i pravo i krivo, i lijevo i desno, bivam i sretnom i nesretnom, što je zapravo jedino i moguće.

Uostalom, i ne čini mi se da ljudima toliko fali sreće, koliko zdravog razuma. Uključite common sense, uparite ga s intuicijom, i nema greške da će vam ovo dvoje reći kako da dospijete na mjesto koje vas čini sretnima, što god to za vas značilo. A ako čitate ovaj tekst, vi ste već sretan čovjek. Ako imate uređaj i vezu pomoću kojih to radite, znači da vjerojatno imate i krov nad glavom, hranu u frižideru, struju, tekuću vodu, nekoga tko vas je rodio i tko vas voli. Možda je klišej, ali ako to nije sreća, stvarno ne znam što je.

Ovaj tekst ne govori kako uhvatiti sreću, nego je donosi. Donosi je meni jer sam sretna dok pišem. A ako ste se vi makar jednom nasmijali dok ovo čitate, onda je donio bar malo sreće, na trenutak, i vama.  

Ako je to ispunio, ni jedna mu druga svrha ne treba.

Happy holidays :*

*Dinar = valuta plaćanja u SFRJ, u RH zamijenjena kunom. Upotreba ovog izraza ne služi ničemu, osim što onog tko je koristi razotkriva kao osobu rođenu prije Titove smrti. Autorica svakako prihvaća sve važeće valute u EU, a ni robna razmjena nije isključena, posebno ako ste vlasnik Chanel Boy torbe s kojom ne znate što biste.

**Para = stoti dio dinara, još uvijek se koristi kad želimo reći da je netko bogat („ima para“). Ova je uzrečica poznata i kao stih pjesme Zabranjenog Pušenja  „Dobri jarani“, gdje je ključna misao da „dobre jarane para kupit ne može“. Valja naglasiti da je pjesma nastala u 80-ima u SFRJ, dakle vremenu svjetonazora dijametralno suprotnog današnjem i vremenu u kojem nitko nije ni imao dovoljno para da bismo mogli ispitati istinitost tvrdnje.     

Follow BZAZZ on Facebook

ISPLATI LI SE TROŠITI NOVCE NA SKUPE KREME

Ako imate ograničen budžet, definitivno ne. Mislim, ne znam u koji koncept nastanka svijeta vjerujete, ali mislite li zaista da je prva žena došla na svijet s teglicom pomade?

U životu sam imala raznih situacija s kožom lica, i super kožu, i prištavi užas, čas je premasna, čas je dehidrirana ili oboje istovremeno… To je naravno dovelo do testiranja raznih kremica, a kako baš nisam štedila na tome, isprobala sam jako puno brandova. Bila sam naravno i na raznim tretmanima kod kozmetičara, dermatologa, čitam sve časopise otkad je izumljen tiskarski stroj, i mogu vam kompetentno reći sljedeće:

Prvo, ako imate problema s aknama, a niste u pubertetu, treba vam dermatolog, vjerojatno ginekolog, a najvjerojatnije i psihijatar. Ne šalim se, na tenu se direktno i jasno odražava naše stanje duha i nećete nikada nigdje vidjeti ni jednu ženu s problematičnim tenom i sretnim životom. Nešto tu ne štima, čak i ako ona toga nije svjesna. Prokopajte malo dublje po sebi i probajte doznati odakle to nezadovoljstvo koje vam izlazi na lice. I naravno, posjetite dermatologa.

Drugo, KREME NE SPREČAVAJU STVARANJE BORA. Znam da je korištenje capsa nepristojno, ali fascinantno je koliko žena još uvijek nije ovoga svjesno. Kad bi kreme protiv bora djelovale, ne mislite li da bi postojala barem jedna žena na svijetu koja ih ne bi imala, poodmaklim godinama unatoč? Svi ovi novi „breakthrough“ sastojci koje kozmetičke kuće reklamiraju s novim kremama su upravo to, sredstvo za reklamu, jer žena mora vjerovati da ova nova krema ima nešto do sad neviđeno, inače je neće kupiti. Kad pročitate fineprint njihovih testiranja, vidjet ćete da se ne radi o tome da su se bore smanjile za npr. 75%, nego da je 75% žena primijetilo da se smanjila vidljivost bora, a ne bore kao takve, one se ne mogu smanjiti. A o utjecaju placeba na rezultate takvih ispitivanja da ne pričam.

I upravo tako djeluju kreme. One smanjuju vidljivost bora, ali ne smanjuju same bore, i ne mogu spriječiti njihov nastanak. Jedino što zbilja djeluje u tom smislu je retinol, koji postoji u gotovo svim kremama, ali u tako maloj koncentraciji da nema praktički nikakvog efekta. Postoje kreme koje sadrže retinol u koncentraciji dovoljno jakoj da djeluju na bore, hiperpigmentaciju i svo ostalo zlo, ali njih možete dobiti samo na recept jer su tako jake da se smiju koristiti samo pod liječničkim nadzorom. I ne možete ih koristiti kao običnu kremu, odnosno podlogu za šminku.

Naša je koža napravljena tako da je najbolja kad ništa, apsolutno ništa ne stavljamo na nju. Ona sama prirodno regulira svoj izgled na najbolji način ako joj se mi ne petljamo u posao. I naravno ako ne živimo u neprirodnim  uvjetima, ali danas svi tako živimo, barem sve vi ispred računala. Centralno grijanje, klimatizacijski uređaji, UV zračenje… Zbog svega toga se koža više ne može optimalno regulirati i nemamo izbora nego koristiti kreme. Posebno ako imate 30+ i radite, onda sigurno nećete ići na posao bez pudera, a njega nećete staviti bez podloge, dakle kreme. Kad ih već moramo nanositi, idealno bi bilo da su što prirodnije, sa što manje sastojaka (takve se očito ne prodaju u parfumerijama). Ako možete neki dulji period (npr. godišnji) provesti bez kreme na licu, pokušajte. Koža će vam vjerojatno procvjetati.

A sad zanemarite ovo licemjerno sranje koje sam do sada napisala. Upravo sam ušla u kupaonicu, bacila oko na kreme&co. koje koristim i shvatila koliko sam na njih potrošila. Jaako puno. Mislim, sve što sam gore napisala je točno, ali funkcionira samo u teoriji. Koliko dana godišnjeg možete provesti u komadu, dva tjedna, tri? Je li to dovoljno da koža doživi neki prirodni preobražaj? Ne. Koliko vremena dnevno provodite u idealnim uvjetima – bez ekrana, klimatizacije i centralnog grijanja? Pola sata? Izgleda da majka priroda ipak ne može pomoći ženi u današnjim uvjetima…  

Skuplje kreme uglavnom jesu bolje od jeftinih, i to značajno, naravno pod pretpostavkom da ste odabrale ono što vašoj koži odgovara. Ja najčešće koristim takve, ali jednom sam potaknuta reklamom kupila jeftiniju i dobila takav strašni dermatitis da su to samo tete dermatolozi u Vinogradskoj mogle spasit (L'Oreal Youth Code Serum, izbjegavati u širokom luku ako još uvijek postoji). Ako imate novaca, naravno da ćete kupiti skuplju kremu, ima razloga zašto je skuplja - ima bolju teksturu, sastojke, ljepše je parfimirana, ten bolje izgleda nakon nje, bolje prikriva štetu već učinjenu na licu i općenito, vjerojatno ćete se osjećati bolje. U biti, ako imate novaca, vjerojatno i ne čitate ovaj tekst. S druge strane, i jeftina krema će dati vašoj koži vlagu zbog koje se bore manje vide, dobra je podloga za puder i možda ćete naći onu s kojom vam ten izgleda bolje pa se nemojte gristi što nemate više love. No ni skupa ni jeftina krema neće spriječiti pojavu bora. Ništa, baš ništa ne može zaustaviti starenje, i hvala Bogu da je tako. Zapravo mi uopće nije jasno zbog čega su bore postale neprijatelj broj jedan svake žene, osim da kozmetička industrija zaradi abnormalne novce. Bore ionako nisu jedini pokazatelj starenja, a kad promislite, same po sebi nisu ni ružne. Posebno bore smijalice. Sjetite se svih lijepih trenutaka u kojima ste ih zaradile. Biste li ih mijenjali za glatko lice? Ja ne.

Puno spavajte (majke male djece pravite se da ovo nisam napisala), nađite si dobrog partnera, posao koji vas ispunjava ili barem nešto od toga, bottom line, budite sretne i izgledat ćete lijepo, s kremom ili bez nje. A s obzirom da je postotak žena koje žive ovaj život po mojoj procjeni 15%, drugim riječima ove je savjete vrlo teško provesti u praksi, slobodno uložite u malo skuplju kremu, naravno pod uvjetom da odgovara vašoj koži. Ne kupujte ništa bez testera. Ako ne možete dobiti tester, naprosto nemojte kupiti tu kremu, nego neku drugu. Vjerujte mi da ne želite uložite u La Mer i nakon tjedan dana skužiti da ne odgovara vašoj koži.  

Budite nježni prema koži kad skidate šminku (hint: Uriage miceralna otopina, worth every penny). Ako idete na agresivnije metode (a la Clarisonic), znajte da su super, ali da se koža jako navikne na njihovo korištenje - preskočite koji dan i opet ste na istome. Bježite od solarija (uvijek se iznova začudim kad vidim da ga netko još uvijek koristi) i sunčajte se zbilja umjereno. Nema te kreme koja će popraviti štetu koje su napravile UV zrake. I dajte molim vas klonite se botoxa. Ne znam ni jednu botoxiranu ženu iznad 45 koja zbog toga izgleda mlađe. Sve izgledaju samo – čudno.

Follow BZAZZ on Facebook

O RAZVODIMA I SAVJETIMA

U kojem god ljubavnom statusu da trenutno jeste, vjerujem da vam nije promakla epidemija razvoda koja nas okružuje. Poznate osobe, prijatelji, rođaci, susjedi... Svi kao da se razvode ili samo što nisu. Danas je užasno teško održati bračnu zajednicu i možda ste i sami upravo prošli kroz razvod ili kontemplirate biste li se odlučili na isti jer je razina nezadovoljstva životom u braku došla do grla.

To su teške odluke, a ako uključuju djecu često spadaju u kategoriju izuzetno teških, tzv. lose-lose odluka. Suprotno općepoznatom win-win konceptu, u ovom slučaju imate osjećaj da ćete izgubiti koji god scenarij da odabrale – ostanak u braku ili odlazak. Zato će žena u takvoj situaciji često potražiti savjet bližnjih, misleć' da će joj to olakšati odluku. Problem je u tome što se na savjete nikad, ali nikad ne treba oslanjati. Zašto? Zato što savjetodavac misli da savjetoprimcu kaže što bi na njegovom mjestu napravio, a zapravo mu govori što bi na svom mjestu napravio, a to nema nikakve veze s osobom koja se našla u problemu. Koliko god mislili suprotno, mi nikad ne govorimo o drugima, nego uvijek i isključivo o sebi, kao što drugi dok govore o nama zapravo govore o sebi samima. Možda zvuči komplicirano, zato evo jedne priče iz života da vidite kako to izgleda u praksi. Imena su promijenjena jer moji prijatelji ovo čitaju (bar se nadam), a ne vole da im se životne priče razvlače po netu, ali sama priča je istinita.

Iva je bila prilično nesretna u braku. Svaki dugotrajni odnos ima svojih boljih i loših dana, ali njoj se činilo da joj se brak pretvorio u onu staru „za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti“. Da sad ne otkrivam previše detalja, sukobi s mužem su postali toliko česti da joj se razvod činio kao jedina opcija. Međutim, tu su bile uobičajene komplikacije u formi zajedničke djece i imovine pa nije ni sama bila pametna što da napravi; možda bi trebala uložiti dodatan napor da sačuva brak, pričekati, možda ima nade da će se situacija popraviti... Pa je otišla po savjet na nekoliko adresa, kod prijateljica i znanica različite dobi i karaktera, iz različitih krugova i s različitim životnim pričama. I točno je takve savjete i dobila. Različite.

Maja joj je rekla da se treba još potruditi oko braka jer svaki muž ima svoje nedostatke, svaki brak zahtijeva kompromise, da je biti samohrana majka krvav posao... Maja ju je pitala šta ona sama može napraviti da sačuva brak, na što se Iva malo i uvrijedila – šta sad ona tu ima raditi kad je muž „bad guy“ u toj priči. Maja je rekla Ivi da mora postaviti realnija očekivanja od braka, da ni jedan brak nije sretan i da ni ona svog muža često ne može očima vidjet. Maja je žena u dugotrajno lošem braku koji je u svojoj disfunkcionalnosti postao normala i više ni ne zna za bolje. Maja ima 50 godina, što znači da su joj veće šanse da osvoji Eurojackpot nego novog frajera. Maja je Ivi dala savjet koji nema veze s Ivinim brakom, već opravdava Majin ostanak u svom, iako u njemu već dugo, dugo nitko nije sretan. Ni ona, ni muž, ni djeca.

Danijela pak nije imala nikakve dvojbe - rekla joj je da skupi hrabrost i rastane se. Rekla je da će joj u početku biti grozno, zapravo da može očekivati godinu dana ekstremno teškog i još jednu godinu srednje teškog užasa, ali jednom kad to prođe, preporodit će se. Danijela ima 42 godine, majka je dvoje djece koja se pet godina prije toga razvela i sad je sretna u novoj vezi. Isti joj je savjet dala Tea, također sretno razvedena i u novom braku. Nives, koja se razvela ali nije našla novog frajera, podržava odlazak iz lošeg braka, iako ne s tolikom sigurnošću i optimizmom kao ove dvije. 3:1 u korist razvoda, bar za sada. Onda je Iva popričala s maminom prijateljicom Ružicom, ženom u ozbiljnim godinama.

Ružica je uvijek bila više vezana za svoju mamu nego za muža, što si sada zamjera. Imala je ona i dijete (ima još uvijek), ali karijera joj je bila važnija skoro i od djeteta, a od muža svakako. Muž je, bar ona tako tvrdi, bio sasvim dobar lik koji ju je volio, ali ona ga baš i nije doživljavala. Onda je muž našao drugu ženu. To je još bilo ok. Ali onda je kćer narasla i otišla od kuće, mama je umrla, a naša Ružica ostala potpuno sama. I užasnuta. Sad joj je žao što nije bila bolja žena svome mužu da ima s kim šetati uz nasip, ali tko razmišlja o sedamdeset petoj kad imaš trideset. Ružica misli da je Iva nezahvalna, da bi trebala manje misliti na sebe, a više na muža i brak i da nema govora ni o kakvom razvodu. 3:2.  

Morana je rekla da Ivin muž svakako ima svojih nedostataka, i da oni nisu mali, ali da uz sebe zapravo ima dobrog tipa i da bi apsolutno i bez dvojbe trebala ostati u braku. Morana je naime samohrana majka svog djeteta praktički od dana kad se dijete rodilo i svaki muž joj se čini bolja opcija od nikakvog. Izjednačenje.

Što je Iva na kraju odlučila sasvim je nebitno. Bitno je da svi živimo samo u svom svijetu, gdje smo samo mi glavne role, i sve promatramo iz te prizme. Ni sebe ne vidimo realno, a kamoli druge. Bitno je da nikada zapravo ne razmišljamo iz tuđih, nego samo iz svojih cipela, koliko god se trudili, tako da je svako davanje i primanje savjeta u biti potpuno promašeno. Jer nikada zapravo ne govorimo o drugima, nego samo o sebi.

Ima jedna blogerica čije tekstove ponekad pratim. Za razliku od mene, piše redovito, pa je tako obradila užasno puno tema, sve nekako bliske ženama mojih godina i sve jasno povezive s njenim likom i djelom. Osim jedne. Pisala je naime o nekoj prijateljici koja se upravo razvela, poentirajući kako se divi njenoj hrabrosti da ne održava formu bivajući u lošem braku, nego slijedi svoje srce. Nikako mi nije bilo jasno kako žena u relativno sretnom braku (tako se bar činilo iz tekstova) može na taj način razmišljati o razvodu i zašto joj je to uopće tema. Za par mjeseci mi je postalo jasno – doznala sam da se razvela. Taj je tekst očito bio odraz činjenice da se sama u tom trenutku htjela rastati, ali nije imala snage, ili je to upravo tad bila napravila pa je preko teksta tražila potvrdu ispravnosti svog čina. Kako god bilo, svi koji govore, govore o sebi, a svi koji pišu, pišu o sebi. Makar između redova.

Ako imate neku ozbiljnu dvojbu, nemojte se oslanjati na savjete, a nemojte ih bome ni davati. Ljudi najčešće i ne traže savjet, nego samo potvrdu da su dobro odlučili jer su odluku već donijeli, ali ima ih onih koji zbilja pitaju za mišljenje. Nemojte. Traženje i davanje savjeta je jalov posao, osim ako se obratite zaista stručnoj osobi. A takva će vam pak rijetko ili nikad reći što da napraviti - samo će vam pomoći da odgovor nađete u sebi. I naravno, da detektirate što ste vi napravili da se nađete u problemu. Cause it takes two to tango.

Savjeti su možda promašeni, ali poslovicama je zato svaka na mjestu.     


Follow BZAZZ on Facebook