TKO JE GORI, GLORIA ILI STORY

Obožavam časopise. U dugim dosadnim ljetovanjima kod bake i dide (prije otkrivanja čari suprotnog spola) jedino što me spašavalo da potpuno ne poludim od izolacije su bile stare bakine Nade i Praktične žene. Kad sam ih našla u šupi pod prstom prašine, kao da sam otkrila blago. U rijetkim trenucima kad bi mi u ruke došao Svijet, mojoj sreći nije bilo kraja. Još se sjećam jedne naslovnice s predivnom Marisom Berenson. A kako sam prava horoskopska vaga i moda i ljepota su mi visoko na listi prioriteta, vrhunac sezone bez sumnje je bio izlazak priloga „Obucite Cicu“ u Politikinom Zabavniku. Tu vam sreću ne mogu niti dočarati. Svakako, listanje svega tiskanog je za mene sinonim opuštanja i uživanja, a časopisi su mi poseban gušt.

Već godinama (desetljećima?) najprodavaniji časopis u Hrvata je Gloria. To nam zbilja ne služi na čast. Niz tekstova o nekim tamo ljudima i njihovim životima (većina njih potpuno nebitnih i nezanimljivih), garniran s najglupljom rubrikom u povijesti časopisa –  „S kraljevskih dvora“. Mislim, zbilja, koga to zanima? A eto, zanima većinu žena u Hrvatskoj, tako bar kaže naklada. Pritom, ako stavimo na stranu činjenicu da mi je sadržaj potpuno nezanimljiv, jer mnogima očito jest, Gloriji treba odati priznanje da su joj tekstovi zbilja korektni, praktički bez senzacionalizma, što je u ova vremena kad su i dnevne novine žuto smeće (da, Jutarnji) za svaku pohvalu. Najdalje što su otišli s provokacijom  je s naslovom teksta povodom razvoda Mirjane Hrge „Slijepa ljubav za oftalmologa“, tu su me čak i nasmijali. Dakle, iako ne govori ništa dobro o stanju intelekta nacije, Gloria je zapravo potpuno benigna. Isto se ne može reći i za Story.

Story je tihi ubojica ženske psihe. Ne onaj koji vas odmah zakolje pa ste riješeni, nego onaj koji vas svaki dan pomalo truje. Ok, dramatiziram, ali „novinarstvo“ kakvo njeguje Story stvarno ne koristi nikome osim onima koji se na njegovim stranicama nalaze. Ženama koje ga kupuju i čitaju svakako radi samo štetu.

Kao prvo, u Storyju su svi sretni i žive savršenim životima. Ili su tek prohodali, ili se žene, ili – to je tek vrhunac sreće by Story – čekaju prinovu. A jednom kad je dočekaju, te majke „napokon postanu potpune osobe“. Ne znam jeste li primijetili kako u Storyju s nijednom bebom nema problema, sve spavaju cijelu noć i ostvarenje su snova svojih roditelja. Ne ide li vam to malo na živce kad vaše dijete već godinama ne spava i potpuno ste iscrpljeni od svakodnevnog života, kronično ste bez love, svađate se s mužem ili se nedajbože rastajete? Da ne kažem da među akterima Storyja nikad nitko nije ostao bez posla. Njima se samo tu i tamo dogode razvodi, ali to se obradi u jednom članku uz prigodnu fotografiju s ozbiljnim izrazima lica, ta se osoba malo povuče iz javnog života, nećete je naravno vidjeti kad plače i tuguje, i kad se opet pojavi na šarenim stranicama već je našla novog partnera i sretnija je nego ikad. Sve to skupa samo vas može natjerati da se osjećate jadno u svojoj koži, da mislite da je vaš život totalni promašaj, jer vidiš kako su svi u Storyju sretni, zašto nisam ja? Ne samo da su im slike fotošopirane do neprepoznatljivosti (oni rade najbezobrazniji fotošop od svih časopisa), nego su i životi ljudi koji se tamo pojavljuju fotošopirani do bola. Ali to vam nitko ne kaže, vi mislite da je to stvarnost, da se zbilja može biti stalno i neprekidno sretan. Ali ne može. Šta mislite zašto se nacija toliko zabavljala kad su se rastali Vlatka i Dikan? Napokon neko prljavo rublje izneseno na svjetlo dana. Inače sve ko da je oprano Arielom – simply impeccably clean.

To je razlog broj jedan zašto mislim da sve takve časopise treba ili izbjegavati ili čitati sa skepsom. Dajte mašti na volju – vidi nju kako ima dobre sunčane naočale na toj jahti, a tko zna, možda ima šljivu ispod oka jer je muž tuče… I tako. Nije da zagovaram obiteljsko nasilje, ali stvarno ne znam koji pristup preporučit. Jel zbilja želite stalno čitati o tuđoj sreći i blagostanju dok ste jedva skucali 12 kuna da to kupite?

Drugo, i još gore, Story je prema svima benevolentan. To je eufemizam za toliko smo u dupetu svim javnim osobama da kad te osobe naprave nešto loše, Story uvijek nađe način da ih opravda. Tako na primjer kad je jedan naš „poduzetnik“ ostavio ženu s dvoje male djece zbog jedne novinarke, naslov koji je popratio taj slučaj glasio je „Nisam više mogao lagati ni sebi ni njoj“. Mislim, wtf? Dok ti je žena trudna smucaš se s ljubavnicom i onda kad je malo nakon toga ostaviš zbog spomenute ljubavnice to je korektno i ti si moralan jer ne lažeš ženi (više)? Da ne spominjem kad se jedan naš pjevač rastao od žene po sličnom scenariju (mlađe dijete ima svega par mjeseci u trenutku razvoda), Story je promptno objavio slike gdje se „brižni tata“ lopta sa starijim sinom uz priču da razvod nije utjecao na viđanje oca i djece. Tata je odselio kod druge žene, ali djecu i dalje viđa kao prije? Drago uredništvo, koliko glupim smatrate čitatelja? Ne mogu nikako prokomentirati sam događaj bez da napišem nešto što će zvučati kao poziv na linč, a to naravno ne želim, pa ću se suzdržati od daljnjih komentara.

Život je većini nas (nakon neke godine) dovoljno kompliciran da je jedino što nas može utješiti činjenica da je svima tako. Jer to jest činjenica. Svi imamo dobrih i loših dana, mjeseci i godina, bili mi javna osoba ili ne. A časopisi koji čine da mislite da postoji stanje permanentnog blaženstva (i direktno je vezano uz celebrity status) bi trebali prestat izlazit jer stvarno ne čine ništa dobro. I nemojte misliti da ste loša osoba ako se pomalo radujete kad se neka od tih osoba sa spektakularnim vjenčanjem, predivnom djecom i ostalim razvede. To je ljudski. Ako su vam trljali na nos svoju sreću, neka ne očekuju sućut u svojoj nesreći.