U kojem god ljubavnom statusu da trenutno jeste, vjerujem da
vam nije promakla epidemija razvoda koja nas okružuje. Poznate osobe,
prijatelji, rođaci, susjedi... Svi kao da se razvode ili samo što nisu. Danas je
užasno teško održati bračnu zajednicu i možda ste i sami upravo prošli kroz
razvod ili kontemplirate biste li se odlučili na isti jer je razina
nezadovoljstva životom u braku došla do grla.
To su teške odluke, a ako uključuju djecu često spadaju u
kategoriju izuzetno teških, tzv. lose-lose odluka. Suprotno općepoznatom win-win
konceptu, u ovom slučaju imate osjećaj da ćete izgubiti koji god scenarij da
odabrale – ostanak u braku ili odlazak. Zato će žena u takvoj situaciji često
potražiti savjet bližnjih, misleć' da će joj to olakšati odluku. Problem je u
tome što se na savjete nikad, ali nikad ne treba oslanjati. Zašto? Zato što
savjetodavac misli da savjetoprimcu kaže što bi na njegovom mjestu napravio, a
zapravo mu govori što bi na svom mjestu napravio, a to nema nikakve veze s
osobom koja se našla u problemu. Koliko god mislili suprotno, mi nikad ne
govorimo o drugima, nego uvijek i isključivo o sebi, kao što drugi dok govore o
nama zapravo govore o sebi samima. Možda zvuči komplicirano, zato evo jedne
priče iz života da vidite kako to izgleda u praksi. Imena su promijenjena jer
moji prijatelji ovo čitaju (bar se nadam), a ne vole da im se životne priče razvlače
po netu, ali sama priča je istinita.
Iva je bila prilično nesretna u braku. Svaki dugotrajni odnos
ima svojih boljih i loših dana, ali njoj se činilo da joj se brak pretvorio u
onu staru „za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti“. Da sad ne otkrivam
previše detalja, sukobi s mužem su postali toliko česti da joj se razvod činio
kao jedina opcija. Međutim, tu su bile uobičajene komplikacije u formi zajedničke
djece i imovine pa nije ni sama bila pametna što da napravi; možda bi trebala
uložiti dodatan napor da sačuva brak, pričekati, možda ima nade da će se
situacija popraviti... Pa je otišla po savjet na nekoliko adresa, kod prijateljica
i znanica različite dobi i karaktera, iz različitih krugova i s različitim
životnim pričama. I točno je takve savjete i dobila. Različite.
Maja joj je rekla da se treba još potruditi oko braka jer svaki
muž ima svoje nedostatke, svaki brak zahtijeva kompromise, da je biti samohrana
majka krvav posao... Maja ju je pitala šta ona sama može napraviti da sačuva
brak, na što se Iva malo i uvrijedila – šta sad ona tu ima raditi kad je muž „bad
guy“ u toj priči. Maja je rekla Ivi da mora postaviti realnija očekivanja od
braka, da ni jedan brak nije sretan i da ni ona svog muža često ne može očima
vidjet. Maja je žena u dugotrajno lošem braku koji je u svojoj
disfunkcionalnosti postao normala i više ni ne zna za bolje. Maja ima 50 godina,
što znači da su joj veće šanse da osvoji Eurojackpot nego novog frajera. Maja je
Ivi dala savjet koji nema veze s Ivinim brakom, već opravdava Majin ostanak u
svom, iako u njemu već dugo, dugo nitko nije sretan. Ni ona, ni muž, ni djeca.
Danijela pak nije imala nikakve dvojbe - rekla joj je da
skupi hrabrost i rastane se. Rekla je da će joj u početku biti grozno, zapravo
da može očekivati godinu dana ekstremno teškog i još jednu godinu srednje
teškog užasa, ali jednom kad to prođe, preporodit će se. Danijela ima 42
godine, majka je dvoje djece koja se pet godina prije toga razvela i sad je
sretna u novoj vezi. Isti joj je savjet dala Tea, također sretno razvedena i u
novom braku. Nives, koja se razvela ali nije našla novog frajera, podržava
odlazak iz lošeg braka, iako ne s tolikom sigurnošću i optimizmom kao ove
dvije. 3:1 u korist razvoda, bar za sada. Onda je Iva popričala s maminom
prijateljicom Ružicom, ženom u ozbiljnim godinama.
Ružica je uvijek bila više vezana za svoju mamu nego za muža,
što si sada zamjera. Imala je ona i dijete (ima još uvijek), ali karijera joj
je bila važnija skoro i od djeteta, a od muža svakako. Muž je, bar ona tako
tvrdi, bio sasvim dobar lik koji ju je volio, ali ona ga baš i nije
doživljavala. Onda je muž našao drugu ženu. To je još bilo ok. Ali onda je kćer
narasla i otišla od kuće, mama je umrla, a naša Ružica ostala potpuno sama. I užasnuta.
Sad joj je žao što nije bila bolja žena svome mužu da ima s kim šetati uz nasip,
ali tko razmišlja o sedamdeset petoj kad imaš trideset. Ružica misli da je Iva
nezahvalna, da bi trebala manje misliti na sebe, a više na muža i brak i da
nema govora ni o kakvom razvodu. 3:2.
Morana je rekla da Ivin muž svakako ima svojih nedostataka,
i da oni nisu mali, ali da uz sebe zapravo ima dobrog tipa i da bi apsolutno i
bez dvojbe trebala ostati u braku. Morana je naime samohrana majka svog djeteta
praktički od dana kad se dijete rodilo i svaki muž joj se čini bolja opcija od
nikakvog. Izjednačenje.
Što je Iva na kraju odlučila sasvim je nebitno. Bitno je da
svi živimo samo u svom svijetu, gdje smo samo mi glavne role, i sve promatramo
iz te prizme. Ni sebe ne vidimo realno, a kamoli druge. Bitno je da nikada zapravo
ne razmišljamo iz tuđih, nego samo iz svojih cipela, koliko god se trudili, tako
da je svako davanje i primanje savjeta u biti potpuno promašeno. Jer nikada zapravo
ne govorimo o drugima, nego samo o sebi.
Ima jedna blogerica čije tekstove ponekad pratim. Za razliku
od mene, piše redovito, pa je tako obradila užasno puno tema, sve nekako bliske
ženama mojih godina i sve jasno povezive s njenim likom i djelom. Osim jedne. Pisala
je naime o nekoj prijateljici koja se upravo razvela, poentirajući kako se divi
njenoj hrabrosti da ne održava formu bivajući u lošem braku, nego slijedi svoje
srce. Nikako mi nije bilo jasno kako žena u relativno sretnom braku (tako se
bar činilo iz tekstova) može na taj način razmišljati o razvodu i zašto joj je
to uopće tema. Za par mjeseci mi je postalo jasno – doznala sam da se razvela. Taj
je tekst očito bio odraz činjenice da se sama u tom trenutku htjela rastati,
ali nije imala snage, ili je to upravo tad bila napravila pa je preko teksta
tražila potvrdu ispravnosti svog čina. Kako god bilo, svi koji govore, govore o
sebi, a svi koji pišu, pišu o sebi. Makar između redova.
Ako imate neku ozbiljnu dvojbu, nemojte se oslanjati na
savjete, a nemojte ih bome ni davati. Ljudi najčešće i ne traže savjet, nego
samo potvrdu da su dobro odlučili jer su odluku već donijeli, ali ima ih onih
koji zbilja pitaju za mišljenje. Nemojte. Traženje i davanje savjeta je jalov
posao, osim ako se obratite zaista stručnoj osobi. A takva će vam pak rijetko
ili nikad reći što da napraviti - samo će vam pomoći da odgovor nađete u sebi. I
naravno, da detektirate što ste vi napravili da se nađete u problemu. Cause it takes
two to tango.
