Oduvijek sam znala da želim imati djecu. Nisam sanjala svoje
vjenčanje, mrzim kuhanje i sve kućanske poslove, pravi sam antipod žene-domaćice,
ali na listi životnih prioriteta djeca su mi broj jedan otkad pamtim. Što više
djece, to veselija kuća, tako mi se nekako činilo. Sve dok nisam rodila svoje
prvo.
Još nisam bila ni objavila da sam trudna kad sam na
neobaveznom ćaskanju s kolegicom čula sljedeće: „Znaš, kad dobiješ dijete,
život se strašno zakomplicira. To je strašno, ne možeš otići ni na manikuru bez debele prethodne organizacije. Da sam
znala da je ovako, sigurno bih pričekala još koju godinu s trudnoćom.“ Ma,
sigurno pretjeruje, mislim si sretna i bezbrižna ja. Pa ne može biti baš tako
komplicirano. Slatko je kako neroditelji ne mogu ni zamisliti kako je to imati
djecu.
Trudnoća vas pomalo pripremi na roditeljstvo jer se prvi put
suočite s čitavim nizom ograničenja i zabrana koje vas se do tada nisu ticale.
Nema alkohola. Zbogom sirovoj ribi iliti sushiju (#CroatianTragedies, znam). Ne
dao Bog da vas zaboli glava – nema Aspirina za trudnicu. Zaboravite zadimljene
kafiće i ostala mjesta za zabavu, odmah će vam biti zlo. Povraćanje. Žgaravica.
Bole noge. Bole leđa. Stalno morate na wc. Zadnja dva mjeseca ne možete spavati
(to je pak najbolja priprema za roditeljstvo), što od pritiska na mjehur, što
od pritiska na kičmu. Ovo sve je minimum komplikacija koje možete očekivati,
dakle govorimo o uvjetima uredne trudnoće, i sve je to luk i voda prema onome što
vas čeka na porodu. Ali jednom kad porod prođe i stave vam vašu bebicu u
naručje, počinje najljepših par dana u životu.
Prvo uživaš u bebi kako je divna, pa svi zovu/dolaze,
čestitaju, gledaju bebicu i komentiraju kako je lijepa i na koga liči… Bude doduše
par šokova tipa „Ajme plače, šta mu je, šta sad, jel' ga nešto boli? Kako se
mijenja pelena? Kako se doji?“, ali ako ste mudro odabrale opciju da u bolnici beba
bude s vama 24 sata, u svim tim situacijama će vam pomoći drage medicinske
sestre (osim izgleda u Petrovoj). I kad prođu standardna tri dana lijepo odete
kući s bebicom, stavite je u kinderbet s najljepšom posteljinom i uživate u
pažnji bližnjih dok se stanom širi onaj prekrasan miris bebe. A onda kreće
surova stvarnost:
|
Source: agirlnamedwanda.com |
1. Nespavanje.
Znam da sam već i Bogu dosadna s ovim, ali ne brinem jer znam da me majke
živahne djece koja se bude noću potpuno razumiju. Dakle. Nema. Ništa. Gore. Od.
Nespavanja. Samo smrt, a i nju nekako prestanete gledati kao najgori scenarij –
pa što, ako umrem, bar ću se naspavati. Kad smo već kod smrti, savršeno mi je
jasno zašto nevini ljudi priznaju ubojstvo koje nisu počinili jer su ih u
policiji držali budnima 48 sati. Da stvar bude gora, potužiti se možete jedino
onima koji su u istoj kaši kao i vi, dakle djeca im se bude noću (po nekoliko
puta, i tako tjednima, mjesecima, godinama). A oni vam sigurno ne mogu pomoći,
jer da mogu, pomogli bi sebi. Oni pak čija djeca spavaju ne znaju vam pomoći, kod
njih možete samo naići na osudu. Ti sretnici naime misle da je tome tako jer vi
nešto krivo radite. A najsmješniji su budući roditelji. Ti pak misle da je
nespavanje zbog bebe otprilike jednako nespavanju kad si deset dana tulumario u
komadu. I naravno – da vi nešto krivo radite i da njima neće biti tako. Buhahahaha.
2. Prtljaga.
To je strašno. Gdje god da ideš, makar na kraću relaciju, moraš nositi sa sobom
kubik stvari. Kolica ili što već u čemu ćete bebu nositi. Pelenu ako se pokaka,
a sigurno hoće. Vlažne maramice, vidi pod pelena. Set rezervne robice ako se
isprlja hranom ili mu pelena promoči (ako niste ponijele rezervnu i vlažne
maramice, a često i unatoč tome). Već sam zaboravila, šta ono još? Aha, ako
jede krutu hranu još vam treba kašica (idealno temperirana), žlica, rezervna
žlica jer će ova pasti na pod, krpica za brisanje. Nešto za piće. Duda ako je
koristite. Rezervna duda jer će ova veći naći put da padne u drek. Ako ne
dojite treba vam mlijeko u prahu i bočica s vodom i naravno morate naći mjesto
gdje ćete bočicu zagrijati. Nešto za zaštitu od sunca ako je ljeto, odnosno
hladnoće ako je zima. Da skratim, nema više navukla sam japanke i skočila u
dućan po pola kruha. Vi još dugo, dugo nećete „skočiti“ nigdje, iako ćete možda
ponekad imati želju da skočite kroz prozor.
|
Source: breastfeedingbasics.com |
3. The
leaking milk. Postoji onaj aspekt dojenja gdje je to prekrasan trenutak
povezivanja majke i djeteta, zatim činjenica da je majčino mlijeko najbolja
hrana za dijete, i tako dalje i tome slično. O tome ovdje ne govorimo. Ovdje
pričam o scenama koje nećete vidjeti u časopisima tipa „Mama i beba“. The
leaking milk nije metafora; mlijeko doslovno curi i kad treba i kad ne treba.
Ako prošetaš gola po stanu i vidiš neke točkice iza sebe na parketu, znaj da se
nikom ništa nije prolilo - to samo mlijeko neprestano kapa iz tvojih grudi.
Zaboravi da ćeš imati čiste plahte još barem godinu dana jer mlijeko curi stalno
i posvuda, a posebno kad dojiš na krevetu, što sigurno radiš, makar samo kad se
beba probudi noću. Računaj s tim da ćeš svaki dan prati po jedan grudnjak za
dojenje, a jastučići za taj isti grudnjak – ne push up, nego oni koji upijaju
mlijeko – bit će važniji stanovnik tvog nesesera od paste za zube. Ako imaš
sreću da imaš puno mlijeka i dojiš bez problema, bit ćeš toga bolno svjesna po
flekama koje će se nalaziti na svim tkaninama koje tvoje tijelo dotiče. E da,
jednoga dana kad ti seks opet padne na pamet (što neće biti tako skoro),
zaboravi da ćeš bit gore. Jedino ako imaš muža koji voli da ga se u
intimnom činu obilno zalije mlijekom po faci.
|
Source: mummyshapeschool.com |
4. Tjelesne
promjene. Šta da vam kažem… Tijelo pamti, a trbuh pogotovo. Najviše volim
kad mi pokažu neku mamu koja ima istu liniju kao prije poroda. Uopće se ne
uzbuđujem jer je bez sumnje u pitanju nešto od sljedećeg: a) samo je jednom
rodila (70% slučajeva), b) rodila je u ranim dvadesetima kad se tijelo još
stigne oporaviti (28%) ili c) bila je na abdominoplastici (2%).
Koliko će vam
vremena trebati da se vratite u pretporodnu formu vrlo je lako izračunati: koliko
djece imate, do tog broja zbrajate. Znači prvo dijete = godina dana. Drugo
dijete 1+2 = 3 godine. Treće dijete 1+2+3… Shvatile ste.
Da se razumijemo, žene
koje se hvale svojim trbušnjacima dva mjeseca nakon poroda i misle da je to
vrhunsko postignuće ili uopće važno u životu smatram… Kako da to nježno sročim?
Ne baš naročito pametnima. Donijele ste novi život na svijet i ako zbilja
mislite da je sad važno koliko imate kila onda možda bolje da se i niste
razmnožile; čovječanstvo bi preživjelo i bez genetskog materijala te kvalitete.
Ali naprosto nije zgodno kad svoj stajling godinama nakon poroda morate
koncipirati po principu „samo da nije usko oko struka“. Bar meni.
|
Source: pinterest.com |
5. Socijalna
izolacija. Ne znam kakve ste po pitanju društvenog života, ali ja se držim
one da je čovjek društveno biće. Volim svojih sat-dva samoće dnevno, ali svo
vrijeme izvan toga provodim u društvu ljudi i uživam u tome. Ako je i kod vas
tako, spremite se na neugodno iznenađenje stvarnosti žene na porodiljnom – ona baš i nema s kim razgovarati.
Dok se vi bavite pelenama i kašicama,
ostali odrasli ljudi uglavnom rade ili se bave drugim stvarima za odrasle, a
razgovarati možete jedino s drugim mamama koje su isto tako na porodiljnom, što
i nije neki spektakl od zabave.
Prvo, spektar tema je ograničen, da ne kažem
glup (iako vama u tom trenutku aktualan jer se tiče beba i svega vezanog uz
njih). Drugo, sva je prilika da vam djeca nemaju baš identičan bioritam pa te
druge mame baš i nisu u mogućnosti razgovarati onda kad i vi. Treće, broj žena
koje poznajete a u isto su vrijeme na porodiljnom kad i vi sigurno nije baš
velik, to nisu osobe s kojima se inače nešto puno družite (iluzorno je
očekivati da ćete istempirati trudnoću istovremeno s 3 frendice) i kvaliteta
tog druženja po svoj prilici baš i nije na nivou razgovora o smislu života s
najboljom frendicom nakon druge butelje.
I nisu u pitanju samo razgovori;
budite spremni da se 12 mjeseci vašeg porodiljnog dopusta naprosto ništa
zanimljivo neće događati, izuzmemo li momente prvog zuba, riječi, puzanja i
koraka (Jesam sve pokrila? Da). Kad sam se vratila na posao, više mi se toga
dogodilo u jedno prijepodne prvog radnog dana nego u šest mjeseci kod kuće.
Apropos posla: znate onaj moment kad dođete
doma strgani od višednevnog uzastopnog prekovremenog rada, samo se strovalite
na kauč i jedino imate snage za šaltanje daljinskog? Zaboravite. Tad tek
počinje druga šihta. Jeeeeee.
|
Source: pinterst.com |
6. Odlazak
na plažu. Ovo mi je favorit. Kao prvo, znajte da djeca najviše vole
pješčane plaže, a ako želite sebi dobro, ići ćete tamo gdje djeca vole ići. Na
pješčanoj plaži se djeca naime igraju s pijeskom dugo i sretno, neće nikoga
pogoditi kamenčićem u glavu, kad padnu nije strašno jer je mekano, što znači da
ipak imate neku šansu malo sjesti, iako s jednim okom uvijek na djetetu. To što
vi baš volite skakati sa stijena ili ploviti brodom nikoga nije briga. Ta što
je deset godina čekanja prema sreći vašeg najmlađeg? Ako imate malu bebicu, ne
dvojite ni trenutka kod odabira destinacije za ljetovanje – vaš je izbor mjesto
s najviše pješčanih plaža.
Sad kad smo to utvrdili, moram vas upozoriti da onaj
kubik stvari koji morate nositi bilo gdje da idete s djetetom postaje dva
kubika kad se uputite na plažu. Popis izgleda otprilike ovako: ručnici (jedan
da sjedne, drugi da se briše), nešto za plivanje, kantica, lopatica, grabljice,
kalupi za raditi školjke i rakove od pijeska, vodenica (ima i to), šešir,
rezervni kupaći i sva roba, pelene i vlažne maramice (klasik), krema za
sunčanje, nešto za jesti, nešto za piti, lova za sladoled… Ako nešto
zaboravite, spremite se da provedete pola popodneva slušajući svoje dijete kako
tuli jer niste ponijeli onu plavu veliku, nego samo malu zelenu lopaticu.
Budite spremni da ćete barem 90% vremena provesti na nogama; ležanje je luksuz
rezerviran za ljude bez djece.
Kad se vratite s plaže, treba badiće, ručnike,
djecu i sebe dobro oprati (vidi pod pijesak se uvlači i tamo gdje sunce ne
sija), brzinski skuhati večeru i nahraniti ih jer su opet gladni iako ste ih
dvaput hranili na plaži, zatim ih presvući jer su se za vrijeme večere naravno
zaprljali, i ako nakon svega toga imate snage za večernju šetnjicu gradom,
svaka vam čast.
Sve u svemu, postoje dvije vrste plaža. Jedna na koju dođete
uživati i odmarati se; vi, ručnik, naočale, dobra knjiga i neki SPF, ako baš
mora. Druga je ona na koju dođete s hrpom prtljage i vratite se umorniji nego
što ste došli. Ove dvije plaže su, pogađate, jedno te isto mjesto, samo ste na
prvu došli solo, a na drugu s djecom.
7. Godišnji
odmor. Mislim da ste shvatili iz priče o plaži. Ne postoji godišnji odmor
kad imate malu djecu, osim ako imate dadilju 24/7.
Ovo je samo dio izazova s kojima se suočavaju roditelji male
djece, i to kad je sve idealno; dijete je zdravo, ima dva zdrava roditelja u
stabilnom odnosu, bez egzistencijalnih problema. Ako bilo što od toga ne štima,
situacija se višestruko komplicira i otežava. Ali nije problem u tome što je
roditeljstvo, a posebno majčinstvo, teško. Problem je što svi o tome mudro šute
i prave se da im je baš super, u strahu da će ih drugi proglasiti lošim
roditeljima.
Najgora mi je ona floskula da je „biti majka najteži, ali i
najljepši posao na svijetu“. Dajte, molim vas. Za koji ste to posao čuli da je težak, ali prekrasan? To je samo alibi da smijemo uopće izgovoriti
da je užasno, prokleto teško. Nema ništa prekrasno u tome kad se netko u tri u
noći ispovraća po tebi, sebi, svom krevetu, tvom krevetu i pola stana (vidi pod
dijete mi se razbolilo). Baš ničeg lijepog nema u tome. Ali ih volimo za poludit.
I jednom kad ih dobijemo, ne možemo zamisliti život bez njih. Biologija je jednostavno jača od zdravog razuma i hvala Bogu da je tako.
Nekako mi se čini da se za sve što vrijedi treba jako
naraditi, na ovaj ili onaj način. A s obzirom da je život najveća vrijednost koja
uopće postoji, sasvim je logično da je najkrvaviji rad potreban da se odgoji
ljudsko biće, kao što je potrebno podnijeti ogromnu fizičku bol da se to isto
biće donese na svijet. Srećom, s odgojem djece vrijedi da se sve što uložite
višestruko vraća, a sve loše brzo zaboravi, i začas dođe vrijeme kad se ni ne sjećate kantica
i lopatica dok sa sedmogodišnjim djetetom u miru božjemu negdje na pučini lovite
ribu. Brzo to prođe. Ali to što je prošlo ne znači da se nije dogodilo, a tad
kad se događalo bilo je jako, jako zahtjevno. Svima, ne samo vama.
Ako nešto ne volim, to je hipokrizija, zato valjda toliko i pišem o
ovoj temi. Danas kao da se o svemu smije otvoreno govoriti osim o tome koliko je teško biti roditelj. Prestanimo glumiti da je sve ok i osuđivati jedni druge
jer smo svi u istoj kaši. Od dana kad sam prvi put rodila bilo mi je stvarno
svakako. Bilo je prekrasnih trenutaka i suza radosnica. Bilo je ljubavi i
nježnosti kakvu ti samo dijete može dati. A bilo je i crnih rupa iz kojih nisam
vidjela izlaza i graba iz kojih sam ni sama ne znam kako ipak ispuzala i digla
se na noge. I sve je to prošlo.
Sad opet mislim da je kuća tim veselija što u njoj ima više
djece. Zapravo to nikad nisam ni prestala misliti, osim možda onog dana kad mi je
cijela obitelj istovremeno imala želučanu virozu. Bih li imala treće? Vrlo
rado, ali zadnji put sam se pošteno naspavala dvadesetsedmog kolovoza dvije
tisuće šeste, tako da neka, hvala. Uostalom, ovo dvoje što imam su ispunjenje
svih mojih snova, i još više od toga.
Vidite da se ipak isplati. :)
Follow BZAZZ on Facebook