Mogli smo ovaj
tekst nazvati i kako donijeti odluku, kako izići iz loše veze, kako napustiti posao
na kojem smo nesretni… Općenito, kako izići iz bilo koje dugotrajno
nezadovoljavajuće situacije. Nešto mi govori da dobar dio nas baš u ovom
trenutku muči taj problem, a u toku života smo se bez sumnje apsolutno svi
našli u nekoj priči koja nam nikako nije odgovarala, u kojoj smo bili dugo i jako
nezadovoljni, a od trenutka kad smo shvatili da promjenu treba napraviti su nam
trebali minimum mjeseci, a najčešće godine da promjenu i napravimo. Ako smo je
ikada i napravili.
Korijen je naravno
u našoj nesigurnosti koja nam je usađena odgojem. Iz elementarnog nepovjerenja
u sebe, u vlastitu vrijednost, neshvaćanja da ćemo preživjeti u baš svakoj
situaciji, a najviše od svega iz straha od nepoznatog, ostajemo u situacijama
koje nam donose samo stres i nesreću i onda mislimo da smo dobili gastritis
zbog previše kave i da će Peptorani riješiti naše probleme. Kako da ne. Bolesti
se rješavaju samo rješavanjem uzroka, nikada samo simptoma, a sve su bolesti
uzrokovane našim duševnim stanjem. Bez iznimke.
Stvar je zapravo
vrlo jednostavna. U kojoj god situaciji da se nalazite, a donosi vam previše nezadovoljstva ili stresa, postoje samo tri stvari koje
možete napraviti: možete je prihvatiti,
promijeniti ili napustiti.
Četvrte opcije nema.
Uzmimo recimo
banalan primjer da ste nezadovoljni na poslu jer ste potplaćeni i ne vidite
mogućnost napredovanja i posljedičnog povećanja primanja. Pritom se u ovakvoj
situaciji nikada ne radi samo o tome možete li živjeti bez da previše razmišljate
o troškovima ili živite od plaće do plaće; potplaćenost (bilo stvarna ili
percipirana, iz vaše perspektive je isto) zapravo predstavlja umanjivanje
vrijednosti vašeg rada i ponižavanje vas kao osobe i zaista je problem koji
nadilazi domenu prihoda, troškova i salda na kraju mjeseca. To je problem poštovanja
vas kao radnika, a posljedično i kao čovjeka, reperkusije takvog stanja su
ogromne jer polako, ali sigurno uništavaju svaku vjeru u vlastitu vrijednost. A
kad ne vjerujete u sebe, bilo tko vam može raditi što god hoće. U svakoj sferi
života, ne samo na poslu. Može vas maltretirati partner, nipodaštavati rođena
djeca, hej, može vam se čak dogoditi da vas dvadeset i pet godina različite vlasti
sustavno pljačkaju i guze, a vi sjedite doma i ne radite apsolutno ništa osim
što jednom u četiri godine (možda) izađete na izbore i glasate opet za te iste
jer mislite da ne može biti bolje od ovoga što je. Zato i jesmo tu gdje jesmo.
Vratimo se mi na
posao. Dakle, niste zadovoljni s plaćom. Prvo ćete, ako mene pitate, pogledati možete
li situaciju promijeniti, što znači
razgovarati sa šefom. Može vam se desiti da šef uvaži vaše zahtjeve i dobijete
povećanje plaće koje vam pripada. Možda je šef mislio da ste vi svojim
primanjima zadovoljni, a možda je već i sam prepoznao vaš rad i trud i planirao
vam dati povišicu. Ovaj se scenarij međutim najvjerojatnije neće dogoditi jer
firme rade za profit, profit je tim veći što je trošak manji, a radnici se kod
nas nažalost još uvijek gledaju kao čisti trošak i što ih manje platimo, to
bolje. Ono što je najizglednije da ćete od šefa čuti je da odjel trenutno ne
može izbudžetirati veći izdatak za plaće ili već neki od klasičnih bulšit
odgovora na ovakve zahtjeve koje šefovi drže u ladici broj dva. Budite naime
sigurni da, osim ako radite u firmi koja zapošljava manje od 20 ljudi, bez
sumnje ima prostora da se vama da 1000 kuna mjesečno više i da je jedini razlog
zašto vam ne daju povišicu zato što misle da ćete i dalje jednako predano
raditi za ovu istu plaću pa što bi si povećavali trošak ako ne moraju. A ako
date otkaz, lako će vas zamijeniti nekim iz rezervne armije radne snage.
Ako situaciju
niste uspjeli promijeniti, niti je izgledno da u skorom roku hoćete, pogledajte
možete li je prihvatiti. Zadovoljstvo
poslom nije rezultat samo primanja, daleko od toga. Možda na primjer jako
volite posao koji obavljate, imate dobru ekipu, ostali uvjeti rada vam pašu…
Kad se sve zbroji i oduzme, možda ipak možete prihvatiti ovu situaciju. Ali
prihvatiti znači stvarno prihvatiti. Vrlo ćete lako znati jeste li je
prihvatili. U naredna tri mjeseca što odlazite na posao obratite pažnju koliko
ste se često prijateljima žalili na plaću, koliko često ste se osjećali jadno
jer si nešto ne možete priuštiti (a nije ljetovanje na Maldivima, nego sedam
dana u Crikvenici), općenito, koliko ste se puta osjećali loše zbog toga što
ste potplaćeni. Ako ste situaciju zaista prihvatili, odgovor bi teoretski trebao
biti nijednom. U stvarnosti ajde možda jednom mjesečno. Ali ne moram vam ja tu
izmišljati neku statistiku, intuicija će vam sve reći. Ako vas onaj grč u
želucu i dalje izjeda, samo ne onako često nego nešto rjeđe, očito je da
situaciju niste prihvatili i preostaje vam samo jedna mogućnost: da je napustite. U ovom slučaju, da date
otkaz.
Četvrte opcije zaista
nema.
Četvrta opcija
znači da ste pristali na život koji vas čini nesretnima, koji duboko u sebi ne
prihvaćate, ne možete ga promijeniti, ali i dalje uporno stojite u toj kaljuži
jer se bojite pomaknuti. Je li to zbilja nešto što želite? A sve samo iz straha
od nepoznatog, iz fundamentalne nesigurnosti u sebe od koje većina nas pati, pa
se u nedostatku stvarne hvatamo za lažnu sigurnost poznatog terena, takozvane
zone komfora. Paradoks je međutim u tome što u zoni komfora najčešće uopće nije
komforno, jer da jest, ne biste razmišljali o tome da je napustite. Nazovimo stvari
pravim imenom – zona komfora je zona poznatoga, a poznato je dobro samo ako vi
u tome dobro osjećate.
Jednom kad se
otisnete u nepoznato, iznenadit ćete se kako se vam brzo postati poznato, ali
ne kao zona „komfora“, nego kao zona istinske sreće. Jednom kad se napokon
pomaknete s mjesta, gledat ćete s nevjericom u onog prošlog sebe i misliti
bože, pa zašto mi je trebalo toliko dugo… Zato što treba. Obrasci koje usvojimo
u djetinjstvu mijenjaju se prokleto teško, a oni su uzrok svih naših današnjih
ponašanja. Ako su dobri, samo tako nastavite, a ako nisu, mijenjajte ih kako
god možete i znate. I koju god odluku da trebate donijeti i koliko god vam se situacija
možda činila složenom ili čak nemogućom za riješiti, zapamtite da uvijek imate
izbor. Baš uvijek. Samo se trebate ohrabriti i napraviti ga.
Otiskivanje u
nepoznato je kao skok na glavu u duboko more. Strah te, visoko je, nisi baš
vješt skakač, možda je more prehladno, možda ćeš se razbolit, ozlijedit, možda
je ipak bolje tu na kopnu na 40 stupnjeva... Ali onda skočiš, shvatiš da si
preživio, da duboko more nevjerojatno dobro osvježava, i da je izronio neki
sasvim novi ti, puno bolji i sretniji.
I da od sada
skačeš kad god vrućina postane nepodnošljiva.
