SINGLE U TRIDESETIMA

 Živimo u zemlji koja ne trpi različitosti. Samo iziđite na cestu i to je očito. Prošetate li na primjer po Londonu, susrest ćete svakakve ljude –  bijele, crne, crvene, žute, gole, obučene, žene, muškarce, trandže, you name it – tamo su. Svaki čovjek drugačije izgleda i nikome ne pada na pamet da bi se drugome čudio. Kad odrastate u takvom okruženju, različitost vam je toliko prirodna da vam vjerojatno ne pada na pamet da je neki od tih smjerova postojanja vredniji od drugog.

Prošetajte isto tako po Zagrebu, toj metropoli wannabe, i vidjet ćete samo dvije skupine ljudi: bijele žene i bijele muškarce, od čega sve bijele žene izgledaju kao da se oblače u istom dućanu. Isprika, postoji još jedan dućan - onaj u kojem se oblače sve arhitektice.

Da skratim – svi su prokleto uniformirani. U jebenom strahu da izraze ikakvu individualnost makar izborom odjeće, sve zagrepčanke smjelo hodaju u svojim uggsicama (korijen čijeg naziva je očito riječ ugly, ali vidim da sam usamljena u tom razmišljanju) i očajnički se trude uklopiti u masu. Da naprave drugačiji izbor koji okolina neće odobriti? Taj si horor ne mogu priuštiti.

Ista je priča sa svim životnim izborima u našoj zemljici. Zna se kako to treba ići: završiš školu, upišeš fakultet, tamo nađeš dečka, hodaš s njim par godina, diplomiraš, nađeš posao, udaš se, dobiješ dijete, prvo pa drugo, a ako muž zastrani s ljubavnicom i treće, „da spasiš brak“. Ako nisi našla muža na faksu, dopušteno ga je naći i na prvom poslu. Onda se još uvijek stigneš udati do tridesete. Sve druge opcije su plivanje kontra struje, dakle neprihvatljive.

Biti single u tridesetima je dosta neugodno. Da, izađeš ti vani vikendom i izvrsno plivaš u potocima alkohola, ali onda dođe prokleta nedjelja, nepisani dan za obitelj, a ti ni kučeta ni mačeta da se s tobom sklupča pod dekicu i gleda grozne filmove na TV-u. Pa si misliš kako bi sad bilo fino da imaš nekoga… Makar da mu pereš gaće.

Source:Pinterest

Gori od nedjelja su jedino blagdani. To je isto problem. Ok, za Božić ćeš otići starcima na ručak, a i dočekivanje Božića u Hrvata se svodi na lokanje od Badnjaka do Štefanja pa ćeš se i tu dobro uklopit. Ali eto ti Nove godine pa moraš ići na nekakav glupi doček, na mjesto koje ti možda uopće ne odgovara, sa škvadrom koja ti uopće ne odgovara, potajno se nadajući da ćeš možda baš tu upoznati nekoga. A zapravo ti je već pun kufer hopsanja na štiklama, mamurluka drugi dan, isforsiranih tuluma i najradije bi da imaš nekog s kim ćeš dočekat Novu godinu pod gore spomenutom dekicom. Izlasci su super stvar, ali samo onda kad izlaziš jer želiš, a ne kad moraš jer nemaš kud sa sobom i životom.

Svadbe da ne spominjem. Tamo su svi, ali svi u paru, i ako te posjednu za „singles table“ znaj da ćeš večer provesti okružena geekovima, nerdovima i mladim bratićima mladenke, osjećajući na leđima sažalne poglede uparene većine. I ne možeš si ni skratit muke jer svi znamo da je nepristojno otići sa svadbe prije 2-3 ujutro. Pa si misliš – šta sve ovo meni treba? Jesam mogla lijepo ostat s nekim od bivših dečki ili dat šansu onima koje sam bahato otkantala misleć' da ima još vremena?

Pa onda te priče o kompromisima. Te brak je kompromis, te prinčevi na bijelom konju ne postoje, te nije sve u izgledu, te nije sve u seksu (pritom nitko ne kaže u čemu je zapravo to „sve“), te ne smiješ biti tako zahtjevna... Ispada da je onaj neugledni tip iz IT-a kojem se očito sviđaš zapravo zadnji vlak. Zašto mu ne bi dala šansu? Kad su svi pristali na kompromise, zašto ne bi i ti?

Ali pitam ja tebe – što bi bilo da su svi, ali baš svi single u tridesetima, kao što su svi bili single u dvadesetima? Da li bi te i onda mučilo što si single? Ne bi. Uživala bi u životu kao i do sada pa bi se netko pojavio već kad bi se pojavio, sasvim nebitno, jer ne bilo tog pritiska „svi su se skrasili pa moram i ja“. Upravo o tome se radi. Dogodi se trenutak, i stvarno kao da se dogodi preko noći, kad se okreneš oko sebe i skužiš da su svi tvoji prijatelji s kojima si do nekidan tulumarila bez prestanka – sretno upareni. I nemaš više s kim provoditi vrijeme. I oni su podlegli pritisku društva (ok, neki su to napravili i iz pravih razloga) i nastavljaju sa životom kakav se od njih očekuje, bilo to ono što su htjeli ili ne. Zapravo, mislim da su nam mozgovi toliko isprani da svi i mislimo da je to ono što želimo.

Da se razumijemo. Uopće ne propagiram single life, naprotiv. Samo mi neopisivo ide na živce kad se moramo ukalupiti u neke zadane forme iako nam one možda uopće ne odgovaraju, ali ih društvo, više ili manje suptilno, nameće. I onda pod pritiskom okoline donosimo odluke koje nam zapravo nikako ne idu u korist. Netko se želi upariti, netko ne. Netko želi imati djecu, netko ne. Idite za onim što vam je u srcu, makar imali sto godina. I budite sigurni da ako nešto zaista želite, život će vas tamo i odvesti. Ovo nije Rhonda Byrne Tajna, nego iskustvo. Imam puno prijateljica za koje su se roditelji već godinama brinuli „da neće naći nikoga“, a baš sve su se na kraju uparile. Ali udajte se i rađajte djecu zbog sebe, a ne zbog društvenih konvencija.

Društvo se upravo grozi svega što je drukčije. Ne samo u Hrvatskoj, svugdje je tako, samo u drugim zemljama daju malo širi spektar onog što se smatra prihvatljivim pa tako npr. Ameri misle da žive u slobodnoj zemlji. Kako da ne. A mi smo vrlo nedavno ulupali lovu koju nemamo da bismo homoseksualce spriječili da uđu u brak koji nisu ni tražili. To najbolje govori o tome gdje živimo i čemu se manjina u ovoj zemlji može nadati. Da joj se jednaka prava zabrane Ustavom. A vi, drage prijateljice single u tridesetima, i vi ste manjina. I društvo vas ne voli. I zbilja se nadam da niste na referendumu glasale za. Protiv sebe samih.

Ne dajte da vam buka biološkog sata ometa razmišljanje. Izbor partnera s kojim ćete provesti život je jedna od dvije najvažnije odluke koje ćete donijeti u životu (druga je naravno izbor zanimanja). Ako s tim partnerom još imate i dijete, onda je ta odluka još veća jer ste zauvijek vezani. Možete se vi razvesti, ali u stvarnosti će vas samo smrt doista rastaviti. Da li zaista želite da razlog iza vječnog vezivanja s nekim bude činjenica da su se sve vaše frendice već udale, noćni život je banana, imate već eto 33 (neki su i umrli u tim godinama), a i starci vas već gnjave kad će unuci?

Kod teme single u tridesetima uvijek se sjetim serije Seks i grad. Na stranu sad hipokrizija iste – kao slavi žensku neovisnost, mijenjanje frajera i slično, a zapravo sve protagonistice cijelo vrijeme samo ganjaju princa na bijelom konju. Serija je bila užasno zanimljiva, a najzanimljivije od svega je vidjeti kada je završila – onda kad su se svi likovi uparili. Pokušali su scenaristi i nakon toga napravit još dva nastavka u vidu filmova, ali ti su bili jedan gori od drugoga. Iz bračnog života naprosto ne možeš izvući ni izbliza tako zanimljiv sadržaj kao iz predbračnog. Nije vama uopće tako loše kao što mislite, samo ovi poženjeni vam to neće priznati. Pa vi ste im jedina utjeha kad im u braku ne ide. „Ma pusti, muž mi je katastrofa, ali bolje to nego da sam sama, pogle Matildu kak je u komi, 35 i još se nije udala…“.

Drage singlice, uživajte u slobodi i ne dajte se smesti. Trideset-šmideset, danas se ionako svi razvode i slobodnih (doduše s prtljagom) ima na tržištu koliko hoćeš. Ako vam je to zbilja bitno, dokopat ćete se i muža i djece, obećavam.  A jednom kad se to dogodi sa sjetom ćete se prisjećati noći kad ste nakon druge butelje s frendicom na šanku raspredale kako „više jednostavno nema dobrih frajera…“. Ima, ima. Uvijek nekako ispužu ispod nekog kamena kad se najmanje nadate. 

Sačuvajte taj kamen. Dobro će vam doći kad se udate.

*Ovaj tekst je namijenjen isključivo ženama. Biti single u tridesetima kod muškaraca samo znači biti „poželjni neženja“. Ni med cvetjem ni pravice…

Follow BZAZZ on Facebook