subota, 15. listopada 2016.

PRIRUČNIK ZA PREŽIVLJAVANJE LOŠIH ŠEFOVA

Iz nekog razloga, u zadnje mi se vrijeme puno prijatelja žali na šefove. Takva je eto valjda konstelacija da su jedini zadovoljni situacijom na poslu oni koji su sami sebi šefovi. Sigurno da i poduzetništvo ima svojih negativnosti, ali rad u korporaciji je tako zahtjevna disciplina da je čovjeku zaista potreban priručnik za preživljavanje. O tome koji su zakoni korporacija i kako napredovati na poslu (hint: nije znanjem i trudom) mogla bih napisati čitave romane, ali jedna od najznačajnijih stavki koje utječu na vaše zadovoljstvo na poslu je svakako odnos sa šefom. Bitni su naravno odnosi s kolegama, sam posao koji radite, moment financijske kompenzacije svakako nije zanemariv, ali sve i da vam na svim tim poljima cvjetaju ruže, loš šef će vam pokvariti cijelu priču.

Ako radite u korporaciji, šef vam je Bog otac. Sasvim je nebitno kako funkcionirate s drugim ljudima, možete biti fantastičan kolega pa i vi sami idealan šef, ali ako imate problem s onim kojem odgovarate, nema mrkle šanse ni da budete sretni na poslu, ni da jednom u budućnosti napredujete. Šefovi koji nisu dobri manageri i koji ne vole svoje ljude dat će naime sve od sebe da vas urbi et orbi proglase nesposobnima, i onda vam nema pomoći.

Evo zato mog skromnog doprinosa i tople upute svim mojim prijateljima, znancima i ostalima koji se suočavaju s teškom situacijom lošeg odnosa sa šefom. Mislim da je za uspješno nošenje sa situacijom najvažnije znati o kakvom se točno tipu lošeg šefa radi, pa pogledajmo nekoliko osnovnih:


1. Autokrati. Ovo je klasika na koju neću trošiti previše riječi. Fascinantno je da u današnje vrijeme kad svi govore o leadershipu (vođenje ljudi, ne upravljanje ljudima) dobar dio managera i dalje misli da su jebeni Zeus, da sve znaju, sve mogu i njihov način na koji se radi posao je jedini ispravan. Autokrati su očito žešći kontrol frikovi, a popnu li se jako visoko na hijerarhijskoj ljestvici šteta koju mogu napraviti ljudima i atmosferi u uredu je prilična. Autokrat misli, suma summarum, da bi se firma raspala da nema njega. Da ga sutra zgazi auto, sve bi stalo. A prava je istina da bi tek tada sve procvjetalo s tisuću cvjetova.

Osnovni nedostatak autokrata je što se petlja u takve detalje poslovanja da to ne možete ni zamisliti. Autokrat će se tako baviti time kakve će boje biti pregača prodavačice iako upravlja kompanijom od 10.000 ljudi. Ako to sam ne stigne napraviti, a ne stigne, autokrat će zaposliti drugog autokrata na managersku plaću da radi to isto za njega. Zbilja ne znam šta je s tim ljudima. Zar zaista misle da su jedino oni na cijelom ovom svijetu pametni? Bogom dani? Ne shvaćaju kako je lijepo dati drugima da donose neke manje važne odluke dok se ti baviš pametnijim stvarima? Kako god bilo, s autokratom ćete imati problema jedino ako volite biti samostalni u radu. Ako ste osoba koja voli donositi odluke sama bez da za svaki detalj mora pitati velikog tatu (ili mamu), bojim se da ćete s autokratom imati slučaj tzv. nepomirljivih razlika. Ako ste pak od onih koji vole doć i odradit svoje od devet do pet i sve ćete napravit samo da ne morate donosit nikakve odluke, autokratski šef je kao stvoren za vas. Uvijek ćete se moći sakriti iza njegovih odluka (jer sve i jesu samo njegove), a to što će on misliti da niste previše pametni nije nikakav problem. Takav ionako ne traži pametne, nego poslušne, kao uostalom i svi loši šefovi. Kad smo već kod pameti, nikako se ne preporučuje imati istu ako vam šef pripada sljedećoj skupini:


2. Nedorasli poziciji. Postoji više razloga zašto šef može biti nedorastao poziciji. Jedan je da je elementarni glupan (osoba smanjene inteligencije) koji je nedorastao više-manje svakoj poziciji koja nije rad na traci, a spletom sretnih okolnosti i uspješnim networkingom uspio je dogurati relativno visoko u hijerarhiji. Tu nažalost nema pomoći. On nikada neće biti zaista sposoban biti dobar manager jer nema osnovne predispozicije za to (kvalitetan procesor) i što ste vi sami inteligentniji, to će vam biti teže. Drugi razlog može biti da govorimo o poznatom pravilu gdje svaki čovjek napreduje do razine svoje nesposobnosti. Radi se dakle o čovjeku koji je na levelu niže čak mogao biti i prilično uspješan, ali kao manager ne vrijedi ni koliko je crno pod noktom i samo vam može zagorčati život, vama i svima koji mu odgovaraju.

Koji god razlog bio, ako vam je šef nedorastao poziciji, sva je prilika da će je obnašati još dugo; sposobnost takvih idiota da prikriju vlastitu glupost je upravo nevjerojatna. Svojim jedinim stvarnim kompetencijama - ulizivanjem, klimanjem glavom i smijanjem na sve šale svojih nadređenih - uspijevaju se predstaviti sposobnima i održavati tu sliku godinama. Podređeni koji počine najveći korporativni grijeh – izražavanje mišljenja koje je različito od šefovog – ih neobično živciraju. Onda nastupa legendarni paradoks; budući da sami nisu svjesni svoje gluposti, misle da ste vi idiot i da je to razlog zašto se ne slažete. I šta je najgore, šef koji je nesvjestan svojih ograničenja vam je bolja varijanta. Oni koji su svjesni nedostatka vlastitih kompetencija koje vi onda na ovaj ili onaj način istaknete, ti će vas smatrati smrtnim neprijateljem i pribjeći osnovnom alatu za upravljanje takvom situacijom – mobbingu. A ako ste žrtva mobbinga, tu vam pomoći nažalost nema. Znamo koliko je hrvatsko pravosuđe napredno (vidi pod „ličko rukovanje“) i šanse da doživite pravdu na sudu, u firmi ili bilo gdje su ravne nuli. 
I još nešto. Kako god da si htjeli pomoći, nemojte se ni slučajno obratiti ljudskim resursima. U konačnici, oni su ga i stavili na tu funkciju pa sigurno ne žele čuti da su instalirali budalu jer šta to onda govori o njima. Da, znam.

Među lošim šefovima nedorasli situaciji po mojoj procjeni čine 60% i šanse da ćete naletiti na jednog takvog u toku karijere su više nego visoke. Ako ćemo pošteno, prilično je velika vjerojatnost da ćete i sami jednog dana biti šef nedorastao poziciji. Zato nemojte biti previše kritični prema nedoraslim šefovima. Nisu krivi oni, kriv je sustav koji je tako ustrojen da baš takvi imaju najveće šanse zasjesti na managerske pozicije. Vi jednostavno odvagnite situaciju, procijenite koliko dugo možete očekivati da će trajati njegova vladavina i napravite plan shodno tome možete li izdržati tako dugo ili ne. A ako baš nikako ne možete surađivati s ovakvim ljudima, možda vam je najpametnije da se trajno prebacite u ranije spomenutu privatnu djelatnost. Jedino ako ste sami sebi šef možete biti sigurni da ćete uvijek imati dobrog šefa. Ili barem tako misliti.


3. Bezmudaši, pizde i ostale karakterne nule. Pardon my French, ali zaista ne znam kako da ih pristojno nazovem, a da opis bude precizan. Ova moćna gomilica sastoji se od ljudi različitih karakternih devijacija kojima je jedno zajedničko – nemaju ono nešto je ne sais quoi potrebno da budu dobri manageri. U biti znam što nemaju. Za početak, autoritet.

Osnova managiranja je da imate autoritet, to znamo svi. Ali govorimo o prirodnom autoritetu, onog koji čovjek ima zbog svojih karakternih osobina i profesionalnih kvalifikacija, a ne zbog fotelje u kojoj sjedi. Takav autoritet počinje se graditi već u prvim interakcijama s vršnjacima, dakle u vrtiću, i dalje se razvija u osnovnoj školi. Do polaska u srednju školu već se jasno zna tko je faca, a tko nije, iako se neki u novoj okolini pokušaju reinventati, obično sa slabim uspjehom. I kad netko tko je više-manje cijeli život autoritativan postane manager, autoritet je nešto s čim sigurno neće imati problema. Možete ga mrziti iz tisuću razloga, ali poštovat ćete ga uvijek. Ali kad se netko koga su u osnovnjaku čvrgali i sprdali postane manager, to nikako ne može izaći na dobro. Nedostatak prirodnog autoriteta postaje nepremostiva prepreka do uspješne suradnje. Srećom se hrvatski narod naučio pokloniti svakom gospodaru pa je većina zaposlenih toliko u dupetu svojim šefovima da ovi ni ne osjete da ih ne poštuju istinski. Ali ako ste baš vi taj naivac koji će svojim ponašanjem iskreno pokazati da slušate šefa samo zato što morate, a ne zato što želite, jao si ga vama.

Kao što sam već rekla, puno je varijacija na temu karakternih nula od šefova. Ne radi se samo o onima s nedostatkom autoriteta. Klasičan bezmudaš je recimo onaj koji će vas maltretirati beskonačnim analizama i sintezama jer nije u stanju donijeti odluku. S njim je najveći problem što ćete u svakom trenutku odrađivati barem dvostruko više posla nego što je realno potrebno ne samo zbog bespotrebnih analiza, nego i zato što bezmudaš umire od straha pred svojim šefom. Pa onda ako njegovom šefu padne na pamet na se napravi, štajaznam, jedan slajd ppt-a s ključnim podacima o nečemu, vaš će to šef vama prenijeti kao potrebu da se na tu temu napravi nešto u rangu dugometražnog igranog filma. Da bi onda, nakon što ste vi dva mjeseca na tome krv pišali, ispalo da „velikog šefa“ to zapravo nije ni zanimalo jer bezmudaši najčešće nisu ni previše pametni pa nisu zapravo dobro shvatili što je projektni zadatak.

Bezmudaši se najčešće regrutiraju iz onih koji su u osnovnjaku bili klasični štreberi. Znači imali su sve pet, ali ne zbog inteligencije, nego zbog beskonačnog štrebanja. Uvijek su bili u dupetu učiteljici (drugarici) i ako se cijeli razred dogovorio da će markirati, bezmudaš je taj koji je ipak došao na sat. Kako uglavnom nisu talentirani ni za što, najčešće izaberu ekonomski fakultet pa završe u nekoj korporaciji gdje vrijedno tuku prekovremene sate i glume da rade nešto pametno, polako se penjući kompanijskom ljestvicom dok jednog dana ne zasjednu, nažalost, na mjesto vašeg šefa. I sva je prilika da će dugo, dugo biti na managerskoj poziciji jer bezmudaš se ni u snu neće zamjeriti ni top, ni middle, ma ni low managementu. Kao što mu sam naziv govori, nema muda za takvo nešto.

Ako mislite da su bezmudaši dno, predstavljam vam dno dna - šefove pizde. Ako opet povučemo meni tako dragu paralelu kakav-je-bio-u-osnovnoj-školi, možete biti sigurni da je pizda bio jedan od onih koji krivo šapću, ne daju vam da prepisujete od njih i slično. Pizde dakako isto nemaju muda, ali oni su obdareni još nekim ružnim karakternim osobinama koje ih čine zaista najgorim među managerima. Ključna je stvar što šef pizda ne voli ljude, svoj tim doživljava kao smetnju i prijetnju, nikada vam neće podmetnuti leđa i kad nešto pođe po zlu, svalit će krivnju na vas sve i da uopće nemate nikakve veze sa slučajem. S druge će se strane redovito kititi tuđim perjem, odnosno sebi pripisati tuđe zasluge, pa tako i vaše. Pizda nije prvi među jednakima (što bi dobar manager trebao biti), on je jedan nasuprot svih ostalih. Netrpeljivost između njega i tima uglavnom nikada ne dođe do top managementa jer se ovaj dobro potrudi da prekine sve komunikacijske veze između vas i njih, a prema gore odaje sliku sposobnog šefa. Pizda radi samo na svojoj karijeri, vaša ga ni najmanje ne zanima, taj vas sigurno neće poslati na kvalitetne edukacije, a kad vidi da su stvari totalno u komi, organizirat će team building na kojem se nitko neće zabaviti. Pizda voli pričati loše o drugima ne bi li sam izgledao uspješniji jer vlastitih uspjeha zapravo nema. Prema nekim vrstama loših šefova imam čak stanoviti respekt (recimo autokrate), prema nekima osjećam sažaljenje (nedorasli), za neke imam suosjećanje jer znam da su se eto takvi rodili i nema tu pomoći (bezmudaši), ali za šefove pizde nemam stvarno ni jednu pozitivnu emociju. Oni su naprosto dno dna. Samo je jedna skupina gora od njih, ali oni su takav horor da predstavljaju kategoriju za sebe:


4. Njegovo veličanstvo Narcis. Ovu je kategoriju najteže preživjeti (vama) i najteže prozreti (ostalima). Moram priznati da je i mene samo čudo spasilo da ne završim u ludnici za vrijeme rada s takvima, čitaj dovoljno su brzo otišli na drugu poziciju da se nisam morala bacit na Praxitene. Elem, to vam je ovakav tip (govorit ću u muškom rodu, ali ima ih i među ženama, bez brige): ako i nije zgodan, jako je simpatičan i šarmantan. Socijalne vještine su mu odlične, inteligencija iznimno visoka, a sposobnost prezentiranja vrhunska. Uvjerit će vas da je crno bijelo s takvom lakoćom da ćete se pitati kako je moguće da ste cijeli život mislili naopako. Općenito, narcis je u stanju toliko očarati sve oko sebe da se ljudi pitaju kako je firma uopće opstala sve ove godine bez njega. Tu naravno govorimo o narcisovom odnosu s kolegama i nadređenima. Njegov odnos s podređenima je sasvim druga priča jer narcis je između ostalog i neobično vješt manipulator.
Source: Huffington Post

Nemojte ni na trenutak pomisliti da je narcis zaljubljen u sebe. Ne, narcis je zaljubljen u svoju sliku, a stvarnog sebe zapravo ne podnosi. Slika se mora održavati inače se narcis raspada kao vampir po danu. Da biste uspješno surađivali s narcisom, jedino je važno da se divite toj slici. Morate dakle biti očarani njegovim postignućima. Slaganje sa svime što kaže je apsolutni must. Jedno oduševljeno „wow!“ na neku njegovu ideju kupit će vam kod narcisa puno bodova. Neće škoditi ni da mu povremeno kratko zaplješćete. Ne šalim se. Narcisa se jednostavno mora worshipati. Problem je u tome što obožavanje mora biti iskreno jer narcis nije glup. Zato će biti najbolje da vi jeste, ili da ste barem jako mladi, jer samo tako ćete povjerovati u narcisovu superiornost nad svim bićima u svemiru. A ako se usudite narcisu makar jednom reći „čuj, ja mislim da taj tvoj prijedlog nije baš dobar“… Well, pripremite se na ispad narcisovog bijesa koji se zavisno o osobi i situaciji može sastojati od vrijeđanja, deranja ili naprosto 15-minutnog monologa (jako vole zvuk svog glasa) u kojem će vam objasniti da je razlog što se ne slažete s njim taj što zapravo ne znati raditi svoj posao i općenito niste baš najpametniji. A nakon toga ste za narcisa mrtvi, kao što je i vaša karijera.

Dok u općoj populaciji narcisa ima niti 5%, u korporacijama ih ima brat-bratu 20%. Narcisi naime iznad svega vole status i moć, a visoki management nudi upravo to. Ako imate šefa narcisa, duboko suosjećam s vama. Ako niste u stanju fingirati očaranost narcisom, zatomiti vlastito mišljenje, braniti narcisove ideje da je dan noć pred cijelim svijetom, odmah pakirajte kofere i bježite glavom bez obzira, makar na burzu. Narcisi su opasni po mentalno zdravlje. Šta god da se dogodi, oni će iz toga izaći neokrznuti (krasi ih još i đon-obraz). I budite sigurni da narcis nikada neće otići kod psihijatra, gdje mu je mjesto, ali vas bi lako mogao tamo otjerati. A onda ćete bome i negdje drugdje teško naći posao.

Source: Pinterest

Nakon svega napisanog, čovjek bi mogao pomisliti da sam u životu radila samo s budalama, luđacima, a i da sa mnom nešto nije u redu. Daleko od toga. Mislim, svašta sa mnom nije u redu, ali imala sam hvala Bogu priliku uvjeriti se da postoje i normalni šefovi. Ne samo da postoje, ima ih dosta, i sve više. Ali kako s njima čovjek nema problema, onda šta bi o tome uopće pisao. Znate ono, kad pitate glumca koju bi rolu radije igrao, uvijek će odabrati negativca. Oni su ipak zanimljiviji i nijansiraniji.

Dobri šefovi su divota božja. Znate koji su to. Oni koji vole i poštuju ljude i prema svakome se odnose s jednakim poštovanjem. Oni koji čuvaju i paze svoj tim i ne daju na svoje ljude sve i da su najgori. Dobri šefovi znaju što hoće, imaju muda i lako donose odluke. Prirodno su autoritativni. Imaju empatije i shvaćaju da postojite i kao čovjek, a ne samo kao radnik. Dobri šefovi su oni koje slijedite jer želite, ne jer morate. Oni su prvi među jednakima i sasvim vam je normalno da ste poslovno u hijerarhijskom, a privatno u prijateljskom odnosu. Dobar šef će uvijek izvući najbolje iz svojih ljudi ne zato što je šef, nego zato što je čovjek.

Ako imate dobrog šefa, budite zahvalni svakog dana. Ako imate dobrog šefa, oprostite mu neke nedostatke koje ima, jer imamo ih svi, i sjetite se da ćete jednog dana možda naletit na ludog narcisa i gorko plakati za danima kad vam je najveći problem bio što vam je šef škrt. A ako se to desi, bacite oko na ovaj tekst, a za detaljnije upute slobodno pišite, imam savjeta koliko god hoćete.

Niste valjda mislili da sam sve ove ljude izmislila...



Nema komentara:

Objavi komentar