KAKO SE POMAKNUTI S MJESTA

Mogli smo ovaj tekst nazvati i kako donijeti odluku, kako izići iz loše veze, kako napustiti posao na kojem smo nesretni… Općenito, kako izići iz bilo koje dugotrajno nezadovoljavajuće situacije. Nešto mi govori da dobar dio nas baš u ovom trenutku muči taj problem, a u toku života smo se bez sumnje apsolutno svi našli u nekoj priči koja nam nikako nije odgovarala, u kojoj smo bili dugo i jako nezadovoljni, a od trenutka kad smo shvatili da promjenu treba napraviti su nam trebali minimum mjeseci, a najčešće godine da promjenu i napravimo. Ako smo je ikada i napravili.

Korijen je naravno u našoj nesigurnosti koja nam je usađena odgojem. Iz elementarnog nepovjerenja u sebe, u vlastitu vrijednost, neshvaćanja da ćemo preživjeti u baš svakoj situaciji, a najviše od svega iz straha od nepoznatog, ostajemo u situacijama koje nam donose samo stres i nesreću i onda mislimo da smo dobili gastritis zbog previše kave i da će Peptorani riješiti naše probleme. Kako da ne. Bolesti se rješavaju samo rješavanjem uzroka, nikada samo simptoma, a sve su bolesti uzrokovane našim duševnim stanjem. Bez iznimke.

Stvar je zapravo vrlo jednostavna. U kojoj god situaciji da se nalazite, a donosi vam previše nezadovoljstva ili stresa, postoje samo tri stvari koje možete napraviti: možete je prihvatiti, promijeniti ili napustiti. 

Četvrte opcije nema.

Uzmimo recimo banalan primjer da ste nezadovoljni na poslu jer ste potplaćeni i ne vidite mogućnost napredovanja i posljedičnog povećanja primanja. Pritom se u ovakvoj situaciji nikada ne radi samo o tome možete li živjeti bez da previše razmišljate o troškovima ili živite od plaće do plaće; potplaćenost (bilo stvarna ili percipirana, iz vaše perspektive je isto) zapravo predstavlja umanjivanje vrijednosti vašeg rada i ponižavanje vas kao osobe i zaista je problem koji nadilazi domenu prihoda, troškova i salda na kraju mjeseca. To je problem poštovanja vas kao radnika, a posljedično i kao čovjeka, reperkusije takvog stanja su ogromne jer polako, ali sigurno uništavaju svaku vjeru u vlastitu vrijednost. A kad ne vjerujete u sebe, bilo tko vam može raditi što god hoće. U svakoj sferi života, ne samo na poslu. Može vas maltretirati partner, nipodaštavati rođena djeca, hej, može vam se čak dogoditi da vas dvadeset i pet godina različite vlasti sustavno pljačkaju i guze, a vi sjedite doma i ne radite apsolutno ništa osim što jednom u četiri godine (možda) izađete na izbore i glasate opet za te iste jer mislite da ne može biti bolje od ovoga što je. Zato i jesmo tu gdje jesmo.

Vratimo se mi na posao. Dakle, niste zadovoljni s plaćom. Prvo ćete, ako mene pitate, pogledati možete li situaciju promijeniti, što znači razgovarati sa šefom. Može vam se desiti da šef uvaži vaše zahtjeve i dobijete povećanje plaće koje vam pripada. Možda je šef mislio da ste vi svojim primanjima zadovoljni, a možda je već i sam prepoznao vaš rad i trud i planirao vam dati povišicu. Ovaj se scenarij međutim najvjerojatnije neće dogoditi jer firme rade za profit, profit je tim veći što je trošak manji, a radnici se kod nas nažalost još uvijek gledaju kao čisti trošak i što ih manje platimo, to bolje. Ono što je najizglednije da ćete od šefa čuti je da odjel trenutno ne može izbudžetirati veći izdatak za plaće ili već neki od klasičnih bulšit odgovora na ovakve zahtjeve koje šefovi drže u ladici broj dva. Budite naime sigurni da, osim ako radite u firmi koja zapošljava manje od 20 ljudi, bez sumnje ima prostora da se vama da 1000 kuna mjesečno više i da je jedini razlog zašto vam ne daju povišicu zato što misle da ćete i dalje jednako predano raditi za ovu istu plaću pa što bi si povećavali trošak ako ne moraju. A ako date otkaz, lako će vas zamijeniti nekim iz rezervne armije radne snage.

Ako situaciju niste uspjeli promijeniti, niti je izgledno da u skorom roku hoćete, pogledajte možete li je prihvatiti. Zadovoljstvo poslom nije rezultat samo primanja, daleko od toga. Možda na primjer jako volite posao koji obavljate, imate dobru ekipu, ostali uvjeti rada vam pašu… Kad se sve zbroji i oduzme, možda ipak možete prihvatiti ovu situaciju. Ali prihvatiti znači stvarno prihvatiti. Vrlo ćete lako znati jeste li je prihvatili. U naredna tri mjeseca što odlazite na posao obratite pažnju koliko ste se često prijateljima žalili na plaću, koliko često ste se osjećali jadno jer si nešto ne možete priuštiti (a nije ljetovanje na Maldivima, nego sedam dana u Crikvenici), općenito, koliko ste se puta osjećali loše zbog toga što ste potplaćeni. Ako ste situaciju zaista prihvatili, odgovor bi teoretski trebao biti nijednom. U stvarnosti ajde možda jednom mjesečno. Ali ne moram vam ja tu izmišljati neku statistiku, intuicija će vam sve reći. Ako vas onaj grč u želucu i dalje izjeda, samo ne onako često nego nešto rjeđe, očito je da situaciju niste prihvatili i preostaje vam samo jedna mogućnost: da je napustite. U ovom slučaju, da date otkaz.

Četvrte opcije zaista nema.

Četvrta opcija znači da ste pristali na život koji vas čini nesretnima, koji duboko u sebi ne prihvaćate, ne možete ga promijeniti, ali i dalje uporno stojite u toj kaljuži jer se bojite pomaknuti. Je li to zbilja nešto što želite? A sve samo iz straha od nepoznatog, iz fundamentalne nesigurnosti u sebe od koje većina nas pati, pa se u nedostatku stvarne hvatamo za lažnu sigurnost poznatog terena, takozvane zone komfora. Paradoks je međutim u tome što u zoni komfora najčešće uopće nije komforno, jer da jest, ne biste razmišljali o tome da je napustite. Nazovimo stvari pravim imenom – zona komfora je zona poznatoga, a poznato je dobro samo ako vi u tome dobro osjećate.

Jednom kad se otisnete u nepoznato, iznenadit ćete se kako se vam brzo postati poznato, ali ne kao zona „komfora“, nego kao zona istinske sreće. Jednom kad se napokon pomaknete s mjesta, gledat ćete s nevjericom u onog prošlog sebe i misliti bože, pa zašto mi je trebalo toliko dugo… Zato što treba. Obrasci koje usvojimo u djetinjstvu mijenjaju se prokleto teško, a oni su uzrok svih naših današnjih ponašanja. Ako su dobri, samo tako nastavite, a ako nisu, mijenjajte ih kako god možete i znate. I koju god odluku da trebate donijeti i koliko god vam se situacija možda činila složenom ili čak nemogućom za riješiti, zapamtite da uvijek imate izbor. Baš uvijek. Samo se trebate ohrabriti i napraviti ga.     

Otiskivanje u nepoznato je kao skok na glavu u duboko more. Strah te, visoko je, nisi baš vješt skakač, možda je more prehladno, možda ćeš se razbolit, ozlijedit, možda je ipak bolje tu na kopnu na 40 stupnjeva... Ali onda skočiš, shvatiš da si preživio, da duboko more nevjerojatno dobro osvježava, i da je izronio neki sasvim novi ti, puno bolji i sretniji.

I da od sada skačeš kad god vrućina postane nepodnošljiva.

Prati BZAZZ na Facebooku