ISTINE I LAŽI O MAJČINSTVU

Oduvijek sam znala da želim imati djecu. Nisam sanjala svoje vjenčanje, mrzim kuhanje i sve kućanske poslove, pravi sam antipod žene-domaćice, ali na listi životnih prioriteta djeca su mi broj jedan otkad pamtim. Što više djece, to veselija kuća, tako mi se nekako činilo. Sve dok nisam rodila svoje prvo.

Još nisam bila ni objavila da sam trudna kad sam na neobaveznom ćaskanju s kolegicom čula sljedeće: „Znaš, kad dobiješ dijete, život se strašno zakomplicira. To je strašno, ne možeš otići ni na manikuru bez debele prethodne organizacije. Da sam znala da je ovako, sigurno bih pričekala još koju godinu s trudnoćom.“ Ma, sigurno pretjeruje, mislim si sretna i bezbrižna ja. Pa ne može biti baš tako komplicirano. Slatko je kako neroditelji ne mogu ni zamisliti kako je to imati djecu.

Trudnoća vas pomalo pripremi na roditeljstvo jer se prvi put suočite s čitavim nizom ograničenja i zabrana koje vas se do tada nisu ticale. Nema alkohola. Zbogom sirovoj ribi iliti sushiju (#CroatianTragedies, znam). Ne dao Bog da vas zaboli glava – nema Aspirina za trudnicu. Zaboravite zadimljene kafiće i ostala mjesta za zabavu, odmah će vam biti zlo. Povraćanje. Žgaravica. Bole noge. Bole leđa. Stalno morate na wc. Zadnja dva mjeseca ne možete spavati (to je pak najbolja priprema za roditeljstvo), što od pritiska na mjehur, što od pritiska na kičmu. Ovo sve je minimum komplikacija koje možete očekivati, dakle govorimo o uvjetima uredne trudnoće, i sve je to luk i voda prema onome što vas čeka na porodu. Ali jednom kad porod prođe i stave vam vašu bebicu u naručje, počinje najljepših par dana u životu.

Prvo uživaš u bebi kako je divna, pa svi zovu/dolaze, čestitaju, gledaju bebicu i komentiraju kako je lijepa i na koga liči… Bude doduše par šokova tipa „Ajme plače, šta mu je, šta sad, jel' ga nešto boli? Kako se mijenja pelena? Kako se doji?“, ali ako ste mudro odabrale opciju da u bolnici beba bude s vama 24 sata, u svim tim situacijama će vam pomoći drage medicinske sestre (osim izgleda u Petrovoj). I kad prođu standardna tri dana lijepo odete kući s bebicom, stavite je u kinderbet s najljepšom posteljinom i uživate u pažnji bližnjih dok se stanom širi onaj prekrasan miris bebe. A onda kreće surova stvarnost:

Source: agirlnamedwanda.com

1. Nespavanje. Znam da sam već i Bogu dosadna s ovim, ali ne brinem jer znam da me majke živahne djece koja se bude noću potpuno razumiju. Dakle. Nema. Ništa. Gore. Od. Nespavanja. Samo smrt, a i nju nekako prestanete gledati kao najgori scenarij – pa što, ako umrem, bar ću se naspavati. Kad smo već kod smrti, savršeno mi je jasno zašto nevini ljudi priznaju ubojstvo koje nisu počinili jer su ih u policiji držali budnima 48 sati. Da stvar bude gora, potužiti se možete jedino onima koji su u istoj kaši kao i vi, dakle djeca im se bude noću (po nekoliko puta, i tako tjednima, mjesecima, godinama). A oni vam sigurno ne mogu pomoći, jer da mogu, pomogli bi sebi. Oni pak čija djeca spavaju ne znaju vam pomoći, kod njih možete samo naići na osudu. Ti sretnici naime misle da je tome tako jer vi nešto krivo radite. A najsmješniji su budući roditelji. Ti pak misle da je nespavanje zbog bebe otprilike jednako nespavanju kad si deset dana tulumario u komadu. I naravno – da vi nešto krivo radite i da njima neće biti tako. Buhahahaha.

2. Prtljaga. To je strašno. Gdje god da ideš, makar na kraću relaciju, moraš nositi sa sobom kubik stvari. Kolica ili što već u čemu ćete bebu nositi. Pelenu ako se pokaka, a sigurno hoće. Vlažne maramice, vidi pod pelena. Set rezervne robice ako se isprlja hranom ili mu pelena promoči (ako niste ponijele rezervnu i vlažne maramice, a često i unatoč tome). Već sam zaboravila, šta ono još? Aha, ako jede krutu hranu još vam treba kašica (idealno temperirana), žlica, rezervna žlica jer će ova pasti na pod, krpica za brisanje. Nešto za piće. Duda ako je koristite. Rezervna duda jer će ova veći naći put da padne u drek. Ako ne dojite treba vam mlijeko u prahu i bočica s vodom i naravno morate naći mjesto gdje ćete bočicu zagrijati. Nešto za zaštitu od sunca ako je ljeto, odnosno hladnoće ako je zima. Da skratim, nema više navukla sam japanke i skočila u dućan po pola kruha. Vi još dugo, dugo nećete „skočiti“ nigdje, iako ćete možda ponekad imati želju da skočite kroz prozor.

Source: breastfeedingbasics.com

3. The leaking milk. Postoji onaj aspekt dojenja gdje je to prekrasan trenutak povezivanja majke i djeteta, zatim činjenica da je majčino mlijeko najbolja hrana za dijete, i tako dalje i tome slično. O tome ovdje ne govorimo. Ovdje pričam o scenama koje nećete vidjeti u časopisima tipa „Mama i beba“. The leaking milk nije metafora; mlijeko doslovno curi i kad treba i kad ne treba. Ako prošetaš gola po stanu i vidiš neke točkice iza sebe na parketu, znaj da se nikom ništa nije prolilo - to samo mlijeko neprestano kapa iz tvojih grudi. Zaboravi da ćeš imati čiste plahte još barem godinu dana jer mlijeko curi stalno i posvuda, a posebno kad dojiš na krevetu, što sigurno radiš, makar samo kad se beba probudi noću. Računaj s tim da ćeš svaki dan prati po jedan grudnjak za dojenje, a jastučići za taj isti grudnjak – ne push up, nego oni koji upijaju mlijeko – bit će važniji stanovnik tvog nesesera od paste za zube. Ako imaš sreću da imaš puno mlijeka i dojiš bez problema, bit ćeš toga bolno svjesna po flekama koje će se nalaziti na svim tkaninama koje tvoje tijelo dotiče. E da, jednoga dana kad ti seks opet padne na pamet (što neće biti tako skoro), zaboravi da ćeš bit gore. Jedino ako imaš muža koji voli da ga se u intimnom činu obilno zalije mlijekom po faci.

Source: mummyshapeschool.com 

4. Tjelesne promjene. Šta da vam kažem… Tijelo pamti, a trbuh pogotovo. Najviše volim kad mi pokažu neku mamu koja ima istu liniju kao prije poroda. Uopće se ne uzbuđujem jer je bez sumnje u pitanju nešto od sljedećeg: a) samo je jednom rodila (70% slučajeva), b) rodila je u ranim dvadesetima kad se tijelo još stigne oporaviti (28%) ili c) bila je na abdominoplastici (2%). 
Koliko će vam vremena trebati da se vratite u pretporodnu formu vrlo je lako izračunati: koliko djece imate, do tog broja zbrajate. Znači prvo dijete = godina dana. Drugo dijete 1+2 = 3 godine. Treće dijete 1+2+3… Shvatile ste. 
Da se razumijemo, žene koje se hvale svojim trbušnjacima dva mjeseca nakon poroda i misle da je to vrhunsko postignuće ili uopće važno u životu smatram… Kako da to nježno sročim? Ne baš naročito pametnima. Donijele ste novi život na svijet i ako zbilja mislite da je sad važno koliko imate kila onda možda bolje da se i niste razmnožile; čovječanstvo bi preživjelo i bez genetskog materijala te kvalitete. Ali naprosto nije zgodno kad svoj stajling godinama nakon poroda morate koncipirati po principu „samo da nije usko oko struka“. Bar meni.

Source: pinterest.com

5. Socijalna izolacija. Ne znam kakve ste po pitanju društvenog života, ali ja se držim one da je čovjek društveno biće. Volim svojih sat-dva samoće dnevno, ali svo vrijeme izvan toga provodim u društvu ljudi i uživam u tome. Ako je i kod vas tako, spremite se na neugodno iznenađenje stvarnosti žene na porodiljnom – ona baš i nema s kim razgovarati. 
Dok se vi bavite pelenama i kašicama, ostali odrasli ljudi uglavnom rade ili se bave drugim stvarima za odrasle, a razgovarati možete jedino s drugim mamama koje su isto tako na porodiljnom, što i nije neki spektakl od zabave. 
Prvo, spektar tema je ograničen, da ne kažem glup (iako vama u tom trenutku aktualan jer se tiče beba i svega vezanog uz njih). Drugo, sva je prilika da vam djeca nemaju baš identičan bioritam pa te druge mame baš i nisu u mogućnosti razgovarati onda kad i vi. Treće, broj žena koje poznajete a u isto su vrijeme na porodiljnom kad i vi sigurno nije baš velik, to nisu osobe s kojima se inače nešto puno družite (iluzorno je očekivati da ćete istempirati trudnoću istovremeno s 3 frendice) i kvaliteta tog druženja po svoj prilici baš i nije na nivou razgovora o smislu života s najboljom frendicom nakon druge butelje. 
I nisu u pitanju samo razgovori; budite spremni da se 12 mjeseci vašeg porodiljnog dopusta naprosto ništa zanimljivo neće događati, izuzmemo li momente prvog zuba, riječi, puzanja i koraka (Jesam sve pokrila? Da). Kad sam se vratila na posao, više mi se toga dogodilo u jedno prijepodne prvog radnog dana nego u šest mjeseci kod kuće.  

Apropos posla: znate onaj moment kad dođete doma strgani od višednevnog uzastopnog prekovremenog rada, samo se strovalite na kauč i jedino imate snage za šaltanje daljinskog? Zaboravite. Tad tek počinje druga šihta. Jeeeeee.   

Source: pinterst.com

6. Odlazak na plažu. Ovo mi je favorit. Kao prvo, znajte da djeca najviše vole pješčane plaže, a ako želite sebi dobro, ići ćete tamo gdje djeca vole ići. Na pješčanoj plaži se djeca naime igraju s pijeskom dugo i sretno, neće nikoga pogoditi kamenčićem u glavu, kad padnu nije strašno jer je mekano, što znači da ipak imate neku šansu malo sjesti, iako s jednim okom uvijek na djetetu. To što vi baš volite skakati sa stijena ili ploviti brodom nikoga nije briga. Ta što je deset godina čekanja prema sreći vašeg najmlađeg? Ako imate malu bebicu, ne dvojite ni trenutka kod odabira destinacije za ljetovanje – vaš je izbor mjesto s najviše pješčanih plaža. 
Sad kad smo to utvrdili, moram vas upozoriti da onaj kubik stvari koji morate nositi bilo gdje da idete s djetetom postaje dva kubika kad se uputite na plažu. Popis izgleda otprilike ovako: ručnici (jedan da sjedne, drugi da se briše), nešto za plivanje, kantica, lopatica, grabljice, kalupi za raditi školjke i rakove od pijeska, vodenica (ima i to), šešir, rezervni kupaći i sva roba, pelene i vlažne maramice (klasik), krema za sunčanje, nešto za jesti, nešto za piti, lova za sladoled… Ako nešto zaboravite, spremite se da provedete pola popodneva slušajući svoje dijete kako tuli jer niste ponijeli onu plavu veliku, nego samo malu zelenu lopaticu. Budite spremni da ćete barem 90% vremena provesti na nogama; ležanje je luksuz rezerviran za ljude bez djece. 
Kad se vratite s plaže, treba badiće, ručnike, djecu i sebe dobro oprati (vidi pod pijesak se uvlači i tamo gdje sunce ne sija), brzinski skuhati večeru i nahraniti ih jer su opet gladni iako ste ih dvaput hranili na plaži, zatim ih presvući jer su se za vrijeme večere naravno zaprljali, i ako nakon svega toga imate snage za večernju šetnjicu gradom, svaka vam čast. 
Sve u svemu, postoje dvije vrste plaža. Jedna na koju dođete uživati i odmarati se; vi, ručnik, naočale, dobra knjiga i neki SPF, ako baš mora. Druga je ona na koju dođete s hrpom prtljage i vratite se umorniji nego što ste došli. Ove dvije plaže su, pogađate, jedno te isto mjesto, samo ste na prvu došli solo, a na drugu s djecom.

7. Godišnji odmor. Mislim da ste shvatili iz priče o plaži. Ne postoji godišnji odmor kad imate malu djecu, osim ako imate dadilju 24/7.

Ovo je samo dio izazova s kojima se suočavaju roditelji male djece, i to kad je sve idealno; dijete je zdravo, ima dva zdrava roditelja u stabilnom odnosu, bez egzistencijalnih problema. Ako bilo što od toga ne štima, situacija se višestruko komplicira i otežava. Ali nije problem u tome što je roditeljstvo, a posebno majčinstvo, teško. Problem je što svi o tome mudro šute i prave se da im je baš super, u strahu da će ih drugi proglasiti lošim roditeljima.

Najgora mi je ona floskula da je „biti majka najteži, ali i najljepši posao na svijetu“. Dajte, molim vas. Za koji ste to posao čuli da je težak, ali prekrasan? To je samo alibi da smijemo uopće izgovoriti da je užasno, prokleto teško. Nema ništa prekrasno u tome kad se netko u tri u noći ispovraća po tebi, sebi, svom krevetu, tvom krevetu i pola stana (vidi pod dijete mi se razbolilo). Baš ničeg lijepog nema u tome. Ali ih volimo za poludit. I jednom kad ih dobijemo, ne možemo zamisliti život bez njih. Biologija je jednostavno jača od zdravog razuma i hvala Bogu da je tako.        
                  

Nekako mi se čini da se za sve što vrijedi treba jako naraditi, na ovaj ili onaj način. A s obzirom da je život najveća vrijednost koja uopće postoji, sasvim je logično da je najkrvaviji rad potreban da se odgoji ljudsko biće, kao što je potrebno podnijeti ogromnu fizičku bol da se to isto biće donese na svijet. Srećom, s odgojem djece vrijedi da se sve što uložite višestruko vraća, a sve loše brzo zaboravi, i začas dođe vrijeme kad se ni ne sjećate kantica i lopatica dok sa sedmogodišnjim djetetom u miru božjemu negdje na pučini lovite ribu. Brzo to prođe. Ali to što je prošlo ne znači da se nije dogodilo, a tad kad se događalo bilo je jako, jako zahtjevno. Svima, ne samo vama.

Ako nešto ne volim, to je hipokrizija, zato valjda toliko i pišem o ovoj temi. Danas kao da se o svemu smije otvoreno govoriti osim o tome koliko je teško biti roditelj. Prestanimo glumiti da je sve ok i osuđivati jedni druge jer smo svi u istoj kaši. Od dana kad sam prvi put rodila bilo mi je stvarno svakako. Bilo je prekrasnih trenutaka i suza radosnica. Bilo je ljubavi i nježnosti kakvu ti samo dijete može dati. A bilo je i crnih rupa iz kojih nisam vidjela izlaza i graba iz kojih sam ni sama ne znam kako ipak ispuzala i digla se na noge. I sve je to prošlo.

Sad opet mislim da je kuća tim veselija što u njoj ima više djece. Zapravo to nikad nisam ni prestala misliti, osim možda onog dana kad mi je cijela obitelj istovremeno imala želučanu virozu. Bih li imala treće? Vrlo rado, ali zadnji put sam se pošteno naspavala dvadesetsedmog kolovoza dvije tisuće šeste, tako da neka, hvala. Uostalom, ovo dvoje što imam su ispunjenje svih mojih snova, i još više od toga.

Vidite da se ipak isplati. :)       

Follow BZAZZ on Facebook

KAKO S(P)RETNO ODGOJITI DIJETE – UPUTE ZA NOVE RODITELJE

*Nije greška u naslovu. Ovo nije uputa kako odgojiti sretno dijete jer nisam ni pedagog ni psiholog, već nekoliko temeljnih pravila kako odgajati malo dijete uz što manje živčanih slomova.

Source:btbob.devianart.com

Rođena sam kasnih sedamdesetih. U vrijeme planske privrede, bez interneta, mobitela, a ni fiksni telefoni nisu bili redovni stanovnik svakog domaćinstva. Roditi i odgojiti dijete tada bilo je sasvim drugačije nego danas, da ne kažem jednostavnije. Trudnicama je jedini izvor informacija bio ginekolog, a spol je djeteta bio iznenađenje rezervirano za trenutak poroda. Niste morale razbijati glavu pitanjem koja kolica ćete kupiti – ono što se u Jugoslaviji proizvodilo, to se jedino moglo i kupiti, ili ste išle u Trst. Kad ste rodile svoje prvo dijete, mama ili svekrva vas je učila kako se brinuti za njega. Nakon rodiljnog dopusta čekalo vas je radno mjesto, a dijete je čuvala baka ili je išlo u jaslice. Kad je krenulo u vrtić, niste morali brinuti tko će ga pokupiti jer ste imale fiksno radno vrijeme, bez prekovremenih. Kad smo već kod toga, niste svaki dan išle na posao pod stresom hoćete li ostati bez istoga, što nevjerojatno povoljno utječe na psihu čovjeka, a ni na radnom mjestu se niste iscrpljivale kao danas (sad neki iz državnih službi gledaju o čemu govorim jer njima je i sada tako). Plaće su bile dovoljne da djeci možete priuštiti sve što im treba, a nije im bog zna što ni trebalo iz jednostavnog razloga što je malo čega bilo za kupiti.

A danas... Odakle da počnem? Kad ostanete trudne prva postaja u traženju informacija je Internet. S količinom informacija koje pruža Internet je koliko blagoslov, toliko i prokletstvo. Ne dao vam Bog da idete tražiti savjet o bilo čemu na forumima jer ste (što je sa mnom bio slučaj) prva u krugu prijateljica koja je rodila pa nemate koga pitati. Na forumima o svakoj temi imate barem pet različitih mišljenja, pritom morate provesti sate čitajući sve što su te žene na forumu napisale ne biste li prepoznale koja od njih zbilja zna o čemu govori, a koja je naprosto polupismena osoba s laptopom i flat rateom. Na kraju se često dogodi da znate manje nego kad ste upalile kompjuter. Odabir opreme za bebe? Oboružajte se strpljenjem jer će vam trebati tjedni da u šumi brendova i modela shvatite koja su kolica dobra, a koja ne, i to vrijedi i za sve ostalo, a stvari koje vam za bebu trebaju je jako puno. Kad prođe porodiljni možete se samo nadati da vas čeka radno mjesto. Na poslu naravno nikoga ne zanima to što imate malo dijete (zašto i bi?) i ako slučajno ide u jaslice, jao si ga vama. Bit će stalno bolesno, a ako ga ni tada nema tko čuvati osim vas, većina poslodavaca neće baš biti oduševljena s vama kao kadrom, pritom 300.000 nezaposlenih samo čeka da vas zamijeni. Tko će vam odvoditi dijete iz vrtića, ne znam. Znam da moj vrtić radi do 17,30, što je vrlo zanimljivo jer dobar dio ljudi radi od 9 do 17. Dakle, očekuje se da imate neku pomoć oko toga ili da apsolutno nikad ne radite prekovremeno i da vam je pola sata dosta da dođete od posla do vrtića. Crtići su na televiziji cijeli dan (ne kao onda, u 19,15 pa nakon toga u krpe), a u pauzama crtića što – reklame za igračke. Proizvođači su prepoznali da su roditelji apsolutno najbolja ciljna skupina za plasirati proizvode (jer nitko ne želi štediti na svjoj djeci) pa je izbor ne samo igračaka, nego i odjeće, obuće i gadgeta svih vrsta za djecu beskonačan, a pritisak na vaš novčanik nevjerojatan.

Source: regalosfuturasmamas.com

Sve bi to čovjek još nekako preživio, odnosno preživjet će ako može zatvoriti financijsku konstrukciju. Ali glavna razlika je u tome da je nekad roditelj bio gazda u kući, a danas je to dijete. Nekad je bilo važno da je dijete sito, obučeno, zdravo, sluša roditelje, poštuje starije, pristojno se ponaša u javnosti i to je otprilike to. Danas je važno da dijete jede organsku hranu (nekad je sva hrana bila takva, samo se to zvalo domaća), da je obučeno po posljednjoj modi, roditelji bi voljeli da ih dijete sluša, ali to se nužno ne događa, starije ne da se ne poštuje, nego s njima se ne razgovara jer su potencijalni pedofili, a pristojno ponašanje je pretpostavljam obavezno samo za sirotinju.

Iznad svega, danas je roditeljima važno da je dijete sretno, što podrazumijeva da mu pružimo samo najbolje. Nisam ni ja tu iznimka. Ali u svijetu beskonačnih izbora to rezultira iscrpljivanjem i opterećenošću je li ono što radimo zbilja najbolje za naše dijete jer stalno dolaze „new and improved“ informacije o tome kakav će odgoj rezultirati sretnim djetetom, a kakvim ćete ga potencijalno osuditi na višegodišnje seanse kod psihoanalitičara. Pa vi riskirajte.

U želji da nam dijete bude u stanju permanentne sreće i blagostanja, sebi smo užasno zakomplicirali život i dodatno otežali roditeljstvo koje je zaista dovoljno zahtjevno samo po sebi. Ne idete s bebom od tri mjeseca na plivanje? Vaše devetomjesečno čedo ne uči engleski po Helen Doron metodi? Niste uložili u Montessori vrtić za svog trogodišnjaka? Kakav ste vi to roditelj? Odgajati dijete danas je jako teško, posebno kad vam je prvo. Ako ste od onih „...ali kada vidim njegov osmijeh, sve zaboravim“, slobodno odmah prestanite čitati jer vama ovi savjeti očito ne trebaju. A ako ste od onih koji nekad zaljubljeno gledaju svoje dijete, a nekad si misle šta mi je sve ovo trebalo jer zbilja više ne znam kud ću od umora i užasa, evo par praktičnih savjeta kako si olakšati život, odnosno kako odgajati malo dijete (govorim o djeci do cca 3 godine, nakon toga svi ionako skuže kako se to radi) uz što manje suvišnih stresova:

Source: keepcalm-o-matic.co.uk

1. Temeljno i univerzalno pravilo za roditelje djece svih dobnih skupina: ako nije pokvareno, ne popravljaj (znam, na engleskom puno bolje zvuči). Vaše novorođenče spava? Ne budite ga. Da je gladno ili mu išta fali, samo bi se probudilo (ovdje naravno govorim o djeci koja se normalno razvijaju). Vaš dvogodišnjak se mirno igra sam sa sobom? Nemojte ga sad pitati je li gladan ili hoće li na tutu. Samo ćete prekinuti idilu. Pustite ga na miru i iskoristite to vrijeme da se sami odmorite, napravite nešto po kući ili što god vam padne na pamet. Kad vas bude trebao, obratit će vam se sam, bez brige. Mogla bih ovako s primjerima unedogled jer ovo je zaista osnovno pravilo primjenjivo na sve situacije i ako ga slijedite, sebi ćete prilično olakšati život, a vašem djetetu neće biti ništa lošije. Zvuči banalno, i zbilja nije neka mudrost, ali unatoč tome iznenađujuće mali broj roditelja funkcionira po ovom principu.

2. Ne planirajte ništa. Ne u smislu „kad čovjek planira, Bog se smije“, nego na praktičnom, svakodnevnom nivou. Ne radite planove jer svaki će se plan koji uključuje malo dijete nužno izjaloviti. Ako ste naumili nekamo otići u određeno vrijeme, jasno vam je da će vam se beba pokakati sekundu prije nego ste izišle iz kuće i odgoditi izlazak za daljnih 20 minuta. Ako imate planove za vikend, sva je prilika da će se dijete razboliti i ništa od vašeg dugo iščekivanog druženja s prijateljicama. I tako dalje i tome slično. E sad, ako si vi baš svaki dan zafitiljite da ćete napraviti ovo ili ono, a dijete vam to naravno ne dopušta, zamislite koju će količinu frustracije to izazvati. Zato budite maksimalno fleksibilne, smanjite količinu planova na minimum i zadajte si niske ciljeve (tipa, izići ćemo u šetnju ako nam bude odgovaralo). Kako osobe koji su inače kontrol frikovi prežive ovaj moment, zbilja ne znam, ali mora da je zanimljivo. Za utjehu – što su klinci stariji, to stvari više dolaze u red i može se normalno funkcionirati i raditi planove koji uključuju dijete.

Source: adweek.com

3.  Za majke novorođenčadi: nađite jednu, ali samo jednu, osobu koja će vam biti savjetnik. To može biti prijateljica, sestra, kolegica, bilo tko tko ima malo dijete, a tko vam je po senzibilitetu sličan, odnosno čijem zdravom razumu vjerujete. Imat ćete puno pitanja (kako ovo, kako ono) i ako budete tražile odgovore od više ljudi, dobit ćete različita mišljenja i samo će vas sluditi. O traženju savjeta na webu sam već rekla što mislim. Odaberite jednu osobu kojoj vjerujete i držite se njenih savjeta. Naši su stari govorili da je žena 40 dana nakon poroda jednom nogom u grobu i nisu pretjerivali. Vrijeme nakon poroda je užasno teško i ako imate pouzdanu savjetnicu, to će vam uvelike olakšati život jer ćete imati tisuću dvojbi. I ne samo nakon poroda – prvih par mjeseci djetetovog života je takav emocionalni i fizički roller coaster da vam treba sva pomoć koju možete dobiti.

4. Cica je ženina najbolja prijateljica. Da je dojenje najbolje za dijete, to vjerujem ne treba posebno objašnjavati. Ono što se pak rjeđe spominje je koliko je dojenje super za mamu. Međutim, u prvim danima oko toga uglavnom nema ničega super, nego se većina žena prilično muči dok svlada tu dispciplinu (ne, to ne dolazi prirodno), bude tu i ozbiljnih bolova i problema i posljedičnih psihičkih reakcija, tako da je ponekad teško ili čak nemoguće izdržati i ne preći na hranjenje bočicom. Čak i ako nemate posebnih problema s dojenjem, činjenica da vam netko navlači bradavice više-manje cijeli dan (ali ne na „onaj“ način) i nije nešto čemu se normalna žena raduje. Ali ljudi moji, cica je zakon. Jednom kad se ufurate i podoji prestanu dugo trajati, cica je vaša najbolja prijateljica. Bilo dijete gladno, žedno, pospano, nervozno... Date mu cicu i sve je riješeno. Ne trebate nositi sa sobom bočice, brinuti gdje ćete prokuhati vodu, čekati da se ohladi na prikladnu temperaturu... Kad se dijete noću probudi ne morate onako ukomirani ustajati i pripremati bočicu, samo mu date cicu i to je to. Ne morate prati bočice i kupovati adaptirano mlijeko. Dijete možete nahraniti, napojiti ili jednostavno utješiti bilo gdje i bilo kada. Ako imate dojeno dijete, možete s njim bilo gdje bez ikakve dodatne prtljage jer sve što vam treba imate u grudnjaku. A i činjenica da je majčino mlijeko besplatno nije zanemariva. Još nešto. Ako u išta vrijedi uložiti, to su izdajalica i fotelja za dojenje. Kad ih kupite, shvatit ćete zašto.

5. Za roditelje djece od 6 mjeseci naviše: umjesto da stalno ćubite nad svojim djetetom, osigurajte stan od temeljnih opasnosti i opustite se. Zatvorite prozore, stavite zaštitu na štekere, držite škare, noževe, žilete, lijekove i detrdžente negdje gdje ih djeca ne mogu dohvatiti i to je uglavnom to. Možete se u miru otuširati ili skuhati kašicu dok vaš sedmomjesečnjak puzi po stanu. Ne morate u svakom trenutku bdjeti nad njim. To užasno ispcrpljuje. Naravno da će vaše dijete nekad pasti, malo se udariti i slično, ali to će se neizbježno dogoditi prije ili kasnije i to ne možete, niti trebate, spriječiti. Udarci su sastavni dio života, a kad jednom padne, drugi put će biti spretniji. Još nešto za ovu dobnu skupinu – ne bacajte novce na igračke. Lonci i daljinski upravljač su sve što vašem djetetu treba.

6.  Jaslice su zlo i izbjegnite ih ako ikako možete. Ništa se dobro djetetu u jaslicama neće dogoditi. Vrtić je drugo, ali ako imate ikakvo rješenje za dijete mlađe od 3 godine – tetu čuvalicu, baku, ujnu... bilo koga pouzdanog, bježite od jaslica. Ne znam zašto se tome ne govori više ili je samo meni promaklo.

Kao prvo, djeca mlađa od tri godine se ne mogu socijalizirati. Ne zato što Bzazz Knows, nego psihički nisu na tom stupnju razvoja da se mogu socijalizirati. Ne dajte da vas zavara činjenica da je vaše dijete jako druželjubivo i otvoreno (i moja su) i da kad ste u društvu odraslih ili bilo kog drugog djeteta ono se tako super igra… Pogledajte malo bolje pa ćete vidjeti da se uvijek igra s djecom koja imaju 3+ godina. Zato se vaše dijete s njima super druži, jer socijalizaciju „odrađuje“ ovaj stariji. Znate kako izgleda prosječna jaslička grupa? Ja znam. Cca dvadesetero djece baulja po istom prostoru, svako dijete u svom filmu (da ponovim, oni se ne znaju zajedno igrati), dio njih plače, a jedino što razmjenjuju su virusi i bakterije.

E sad, vi sigurno imate neku prijateljicu čije dijete ide/išlo je u jaslice i kaže da se super adaptiralo i da skoro uopće nije bilo bolesno. Dozvolite da budem malo skeptična prema tome. Za početak, šta znači adaptacija? Dijete od godine dana se ne može „adaptirati“ jer ono svaki put kad ga mama ostavi u jaslicama ne misli da je ona otišla na posao, nego da ga je ostavila zauvijek. Slobodno pitajte tete i psihologa u vrtiću i to će vam potvrditi. Ta su djeca naprosto premala da bi to shvatila drukčije. Ono nakon nekog vremena shvati da će se mama ipak vratiti, ali vrijeme provedeno u jaslicama mu nije ništa zabavnije. Adaptacija djeteta znači pomirilo se s ružnom sudbinom.

Drugo, djeca koja idu u jaslice i relativno rijetko obolijevaju su iznimka, ne pravilo, jer je imunitet djeteta to slabiji što je ono mlađe. Sjećate se kad su vam prije poroda govorili „naspavaj se sad jer kasnije nećeš još dugo“? Niste to baš mogle doživjeti, ali sad bome shvaćate. E, pa isto je tako kad vam kažu „ako vam dijete ide u jaslice, bit će stalno bolesno“. Ne možete shvatiti što znači stalno bolesno dok to ne prođete, a vjerujte da to ne želite ni sebi ni djetetu.  

Treće, mame čija djeca idu u jaslice obično ne znaju kako je to kad dijete ne ide. Ja imam iskustvo s jednim i drugim (osobno i preko prijateljica) i mogu vam reći da koja god mama dobije priliku da joj netko čuva dijete više se nikad, ali nikad ne vrati na opciju jaslice, šta košta da košta. Pa vi razmislite. A razmislite i o tome da mame koje vam govore da su jaslice super možda naprosto spadaju u skupinu „dajem intervju za časopis“ mama.

Ljudi misle da su jaslice normalna stvar zato što je to uobičajena pojava. I ja sam kad mi je dijete imalo godinu dana tako razmišljala, „pa kaj, i ja sam išla u jaslice“. Moje iskustvo je takvo da sam ga povukla van u roku mjesec dana, proklinjem svaki dan koji je tamo proveo, a jednom kad mi je teta čuvalica ušla u kuću, well… Još puno godina je nisam pustila da ode. Ne, nije normalno da se dijete mlađe od tri godine čuva u instituciji, a ne jedan na jedan. Djeca bi do cca tri godine starosti trebala biti s majkom ili drugom osobom od povjerenja (meni bi se prvoj mozak pretvorio u kašu da tri godine hodam na relaciji kuća-park, tako da razumijem sve majke koje se žele vratiti na posao). Nema apsolutno nikakve koristi od jaslica ni za dijete ni za majku, odnosno roditelje, samo je pitanje koliki će biti razmjeri štete. Jedina korist je da se majka može vratiti na posao, a pametniji među vama će sami zaključiti tko od toga zapravo profitira. Dijete sigurno ne.

Svjesna sam da barem 70% ljudi vodi djecu u jaslice ne zato što želi, nego jer nema druge opcije. Nema baku, tetku, nema 3000 kuna i više mjesečno da izdvoji za dadilju. Ovo pišem za onih 30% koji imaju tu opciju, ali misle da su jaslice ok pa zato upišu djecu. Ovo pišem za bivšu sebe. Ako ikako možete, nađite nekog da vam čuva dijete dok ne bude spremno za vrtić. To je najbolji ulog koji mu možete dati.

I to je to.

Source: blogs.babycenter.com

Bonus savjet: čuvajte se nagaznih mina. Nagazne mine su sve ono što može učiniti da se osjećate kao loš roditelj. Klasičan primjer su majke koje svoju djecu uspoređuju s drugom, s ciljem da njihova ispadnu psihomotorički i u svakom smislu naprednija. Ova se pojava najčešće viđa u parku. Sjedne ona tako kraj vas, gleda djecu, sluša, pa kao poluzainteresirano pita „a koliko vam je dijete staro?“. Onda onako nehajno konstatira da je njeno mlađe od vašeg, a vi ste već skužili da priča triput više i kud i kamo je spretnije. Takve zlice sredite time što ćete reći da vam je dijete 6 mjeseci mlađe nego što stvarno jest. Ona će kući plačući (brzo na čitanje nove slikovnice za naprednu djecu), vi ćete se dobro zabaviti i problem riješen. Osim toga, vjerovale vi meni ili ne, već za koju godinu će biti potpuno nebitno kad vam je dijete prohodalo, progovorilo ili prvi put stalo na noge. Možete li zamisliti da kad dijete kreće u školu razgovarate s nekim o tome kad mu je niknuo prvi zubić? Who cares? A u tom trenutku je to bio događaj stoljeća.

Kad smo već kod parkova: parkovi su mjesta za igranje djece, ne roditelja. Sjednite na klupu i pustite djecu da se igraju. Ne razumijem kad je postalo normalno da roditelji moderiraju igru djece u parku. Hoćete se uključivati i kad bude bario svoju prvu curu?

Source: theradmom.com

Nagazna mina broj dva: ne čitajte intervjue s poznatim mamama u domaćim časopisima. Tamo svi lažu da su im bebe dobre ko kruh i samo ćete se osjećati loše što vaša nije. Osim toga, ti su intervju svi isti, idu otprilike ovako: „Tek otkad sam postala majka sam potpuna osoba. Promijenili su mi se prioriteti u životu, više se ne živciram oko nebitnih stvari. U početku je bilo malo teže dok se nismo uhodali, ali sad uživam u svakom trenutku majčinstva. Imam tu sreću da moja beba spava cijelu noć i jede sve. Uopće se nisam mučila s povratkom na staru težinu, kile su otišle same od sebe, znate kako je kad cijeli dan trčite za malim djetetom, haha. Suprug i ja smo sad bliskiji nego ikad prije, dijete nas je povezalo na poseban način, a njih dvoje (tata i beba) imaju svoje male rituale koji su nešto najslađe na svijetu. Naravno da razmišljamo o proširenju obitelji, jako bih voljela da moj xy dobije brata ili sestru, ali to je u Božjim rukama.“ Eto. Vidite da niste ništa propustile.

Source: delightdetox1268.pixnet.net

Par trikova za najhrabrije: neće se ništa dogoditi ako dijete jedan dan ne izvedete u šetnju. Pa ni dva, a bome ni tri. Dalje, djeca se ne moraju kupati svaki dan (čak i moj pedijatar misli tako). Naprotiv, koža će im biti sretna što je ne maltretirate agresivnim sredstvima. Koža im doduše neće biti sretna ako ih ostavite u pokakanoj peleni, ali preživjet će i ako ih ponekad ne presvučete iste sekunde (ok, sad mi već netko šalje CZSS). Hrana je lijek, ali ok je ako nekad ne skuhate ručak, nego kupite nešto gotovo. Ok je sve što vama olakšava život, a vašem djetetu ne smanjuje kvalitetu istog.

Za kraj, molim sve koji imaju veliku djecu da prestanu iscrpljenim roditeljima male djece govoriti „mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga“. Jeste li vi normalni? Kome to koristi? Kao „ako misliš da ti je sad loše, buš vidio kad uđe u pubertet...“. Thanks a lot. Vi ste izgleda zaboravili kako je to kad ne spavaš tri godine u komadu. I budući da sit gladnom očito ne vjeruje, tako ću i ja živjeti u iluziji da pubertet možda nije nešto najgore što će mi se desiti, nego da je najteže već prošlo.

Jer znate što, svakim danom i jest sve lakše. Kad prođu prve kritične godine, odgajati dijete postaje sve više užitak, a sve manje napor. Samo najednom shvatite da više nemate bebu, nego užasno zabavnog malog čovjeka. Malog čovjeka kojeg bezuvjetno i bezgranično volite, koji vas voli na isti način (i još misli da ste najljepši i najbolji), malog čovjeka koji je s vama čak i kad fizički nije uz vas, i koji će biti s vama cijeli život. Obitelj. A to vrijedi tri neprospavane godine. To je neprocjenjivo. 

Follow BZAZZ on FACEBOOK

TKO JE GORI, GLORIA ILI STORY

Obožavam časopise. U dugim dosadnim ljetovanjima kod bake i dide (prije otkrivanja čari suprotnog spola) jedino što me spašavalo da potpuno ne poludim od izolacije su bile stare bakine Nade i Praktične žene. Kad sam ih našla u šupi pod prstom prašine, kao da sam otkrila blago. U rijetkim trenucima kad bi mi u ruke došao Svijet, mojoj sreći nije bilo kraja. Još se sjećam jedne naslovnice s predivnom Marisom Berenson. A kako sam prava horoskopska vaga i moda i ljepota su mi visoko na listi prioriteta, vrhunac sezone bez sumnje je bio izlazak priloga „Obucite Cicu“ u Politikinom Zabavniku. Tu vam sreću ne mogu niti dočarati. Svakako, listanje svega tiskanog je za mene sinonim opuštanja i uživanja, a časopisi su mi poseban gušt.

Već godinama (desetljećima?) najprodavaniji časopis u Hrvata je Gloria. To nam zbilja ne služi na čast. Niz tekstova o nekim tamo ljudima i njihovim životima (većina njih potpuno nebitnih i nezanimljivih), garniran s najglupljom rubrikom u povijesti časopisa –  „S kraljevskih dvora“. Mislim, zbilja, koga to zanima? A eto, zanima većinu žena u Hrvatskoj, tako bar kaže naklada. Pritom, ako stavimo na stranu činjenicu da mi je sadržaj potpuno nezanimljiv, jer mnogima očito jest, Gloriji treba odati priznanje da su joj tekstovi zbilja korektni, praktički bez senzacionalizma, što je u ova vremena kad su i dnevne novine žuto smeće (da, Jutarnji) za svaku pohvalu. Najdalje što su otišli s provokacijom  je s naslovom teksta povodom razvoda Mirjane Hrge „Slijepa ljubav za oftalmologa“, tu su me čak i nasmijali. Dakle, iako ne govori ništa dobro o stanju intelekta nacije, Gloria je zapravo potpuno benigna. Isto se ne može reći i za Story.

Story je tihi ubojica ženske psihe. Ne onaj koji vas odmah zakolje pa ste riješeni, nego onaj koji vas svaki dan pomalo truje. Ok, dramatiziram, ali „novinarstvo“ kakvo njeguje Story stvarno ne koristi nikome osim onima koji se na njegovim stranicama nalaze. Ženama koje ga kupuju i čitaju svakako radi samo štetu.

Kao prvo, u Storyju su svi sretni i žive savršenim životima. Ili su tek prohodali, ili se žene, ili – to je tek vrhunac sreće by Story – čekaju prinovu. A jednom kad je dočekaju, te majke „napokon postanu potpune osobe“. Ne znam jeste li primijetili kako u Storyju s nijednom bebom nema problema, sve spavaju cijelu noć i ostvarenje su snova svojih roditelja. Ne ide li vam to malo na živce kad vaše dijete već godinama ne spava i potpuno ste iscrpljeni od svakodnevnog života, kronično ste bez love, svađate se s mužem ili se nedajbože rastajete? Da ne kažem da među akterima Storyja nikad nitko nije ostao bez posla. Njima se samo tu i tamo dogode razvodi, ali to se obradi u jednom članku uz prigodnu fotografiju s ozbiljnim izrazima lica, ta se osoba malo povuče iz javnog života, nećete je naravno vidjeti kad plače i tuguje, i kad se opet pojavi na šarenim stranicama već je našla novog partnera i sretnija je nego ikad. Sve to skupa samo vas može natjerati da se osjećate jadno u svojoj koži, da mislite da je vaš život totalni promašaj, jer vidiš kako su svi u Storyju sretni, zašto nisam ja? Ne samo da su im slike fotošopirane do neprepoznatljivosti (oni rade najbezobrazniji fotošop od svih časopisa), nego su i životi ljudi koji se tamo pojavljuju fotošopirani do bola. Ali to vam nitko ne kaže, vi mislite da je to stvarnost, da se zbilja može biti stalno i neprekidno sretan. Ali ne može. Šta mislite zašto se nacija toliko zabavljala kad su se rastali Vlatka i Dikan? Napokon neko prljavo rublje izneseno na svjetlo dana. Inače sve ko da je oprano Arielom – simply impeccably clean.

To je razlog broj jedan zašto mislim da sve takve časopise treba ili izbjegavati ili čitati sa skepsom. Dajte mašti na volju – vidi nju kako ima dobre sunčane naočale na toj jahti, a tko zna, možda ima šljivu ispod oka jer je muž tuče… I tako. Nije da zagovaram obiteljsko nasilje, ali stvarno ne znam koji pristup preporučit. Jel zbilja želite stalno čitati o tuđoj sreći i blagostanju dok ste jedva skucali 12 kuna da to kupite?

Drugo, i još gore, Story je prema svima benevolentan. To je eufemizam za toliko smo u dupetu svim javnim osobama da kad te osobe naprave nešto loše, Story uvijek nađe način da ih opravda. Tako na primjer kad je jedan naš „poduzetnik“ ostavio ženu s dvoje male djece zbog jedne novinarke, naslov koji je popratio taj slučaj glasio je „Nisam više mogao lagati ni sebi ni njoj“. Mislim, wtf? Dok ti je žena trudna smucaš se s ljubavnicom i onda kad je malo nakon toga ostaviš zbog spomenute ljubavnice to je korektno i ti si moralan jer ne lažeš ženi (više)? Da ne spominjem kad se jedan naš pjevač rastao od žene po sličnom scenariju (mlađe dijete ima svega par mjeseci u trenutku razvoda), Story je promptno objavio slike gdje se „brižni tata“ lopta sa starijim sinom uz priču da razvod nije utjecao na viđanje oca i djece. Tata je odselio kod druge žene, ali djecu i dalje viđa kao prije? Drago uredništvo, koliko glupim smatrate čitatelja? Ne mogu nikako prokomentirati sam događaj bez da napišem nešto što će zvučati kao poziv na linč, a to naravno ne želim, pa ću se suzdržati od daljnjih komentara.

Život je većini nas (nakon neke godine) dovoljno kompliciran da je jedino što nas može utješiti činjenica da je svima tako. Jer to jest činjenica. Svi imamo dobrih i loših dana, mjeseci i godina, bili mi javna osoba ili ne. A časopisi koji čine da mislite da postoji stanje permanentnog blaženstva (i direktno je vezano uz celebrity status) bi trebali prestat izlazit jer stvarno ne čine ništa dobro. I nemojte misliti da ste loša osoba ako se pomalo radujete kad se neka od tih osoba sa spektakularnim vjenčanjem, predivnom djecom i ostalim razvede. To je ljudski. Ako su vam trljali na nos svoju sreću, neka ne očekuju sućut u svojoj nesreći.