ZNAKOVI UPOZORENJA

Sigurno znate tu situaciju, sve smo bile u njoj. Upoznate frajera. Zgodan je. Zanimljiv. Pametan. Nakon tri minute konverzacije nešto u vama kaže to je to, njega hoću. Ili se ne radi o kemiji na prvi, nego na drugi pogled, ali nije ni važno. Jednostavno se dogodi moment kad vaše srce kaže „on je taj s kojim želim produljiti vrstu“, a pamet se isključi. Oduševljeno pričate prijateljicama kako prinčevi na bijelom konju ipak postoje. Zamišljate kako će vam izgledati djeca. Počinjete razmišljati o tome hoćete li imati ljetnu ili zimsku svadbu, iako nikad prije niste razmišljale o udaji. Potajno gledate numerološki idealan datum vjenčanja (u moje vrijeme to je bio 07.07.2007.) i mislite si je li moguće da sam baš ja takva sretnica da sam dobila Njega…

I onda se dogodi. Dok ste tako bezbrižno hodale cestom iz bajke koju ste uz njegovu pomoć izmislile, samo vas najednom udari znak upozorenja. Bam!

On ipak nije taj.

Nemoguće.

Pa kako?

Ali već ga volim… Ne mogu sad prekinut s njim. /ovo je ključan moment/

Iako je znak upozorenja bio jasan kao dobar dan, iako vas je udario u glavu s tisuću tona težine, vi ste se već toliko zapetljale u tu priču da ne možete, jednostavno ne možete prekinuti „idilu“ zato što se ispostavilo da on ima nešto što se na vašoj ljestvici vrijednosti nalazi odmah pored kontejnera za smeće. I onda počnete nalaziti opravdanja. Relativizirate postupke koji predstavljaju težak krimen. Nalazite opravdanje u nesretnim djetinjstvima za karakterne osobine s kojima ne biste zapravo mogle provesti ni pet minuta, a kamoli cijeli život. I tu je naravno ultimativno opravdanje za prihvaćanje svih frajerovih sranja: „Ako budem sve tako odjebala zbog jednog problema, neću nikad naći nikoga.“

Gledajte. Postoje problemi i Problemi. Prilična je razlika između on-se-loše-oblači i vrijeđa-me-kad-se-napije. Postoje razlike u karakterima i navikama kojih će između bilo koje dvije osobe uvijek biti, a postoje i neke osobine koje ne možete, ne smijete, nemojte ako Boga znate tolerirati ni jednom frajeru, nikad. Kad vidite ove znakove upozorenja, u bilo kojem trenutku da se dogode, samo elegantno maknite tog tipa iz svog života, odnosno vi nestanite iz njegovog. Danas je ghosting ionako normalna stvar.

Znakovi upozorenja su:

1. Nema posao. Ne govorim ovdje o situaciji gdje je čovjek prije par mjeseci ostao bez posla zbog recesije pa aktivno traži novi. Ne, radi se o onim muškarcima, sigurno znate bar jednog, koji eto, ne znamo točno kako ali nekako, jednostavno nemaju posao. Ne free lanceri, nego muškarci stariji od 30 godina (znači gotovi su sa školovanjem) koji NE RADE. Ili povremeno rade pa to traje par mjeseci pa odu iz firme jer management eto „nije bio dovoljno napredan da shvati njihovu viziju“. Zašto ovo spada u znakove upozorenja, pitate se, kad odmah znate da li čovjek radi ili ne. Pa zato što će vas on u početku uvjeriti da je to samo slučajno i privremeno i proći će dosta vremena dok shvatite da vaš princ bez bijelog konja zapravo nikad nije ni imao pošteni posao.

Naći će oni različita objašnjenja kako je do toga došlo. Iz njegovih usta će zvučati kao da je s njim sve u redu, ali eto, štajaznam, nije imao sreće. Ako vam frajer prodaje priču o svojoj karijeri gdje sebe predstavlja kao velikog managera i inovatora koji „ne voli biti dugo zarobljen u jednom sistemu“, a u stvarnosti to znači da nema posao, maknite se od njega. Nije normalno da odraslo muško ne radi. Nešto, bilo što. Nije normalno da odraslo muško žica od mame novce da vas odvede na cugu. Nije normalno da živi kod roditelja. Zamislite da sa svojih recimo 35 godina ne možete prespavat kod dečka ili možete, ali ujutro morate pit kavu s njegovim tatom. Zatim tu su oni koji „ne žele radit za 4.000 kuna“. Ma je li? A 500.000 drugih Hrvata može, nije im to ispod časti.

Postoje neka zanimanja koja vam trebaju biti suspektna čim čujete za njih, npr. project manager, producent, investitor. Za investitora ćete brzo skužit na čemu ste – ili je u ozbiljnoj lovi ili je jedino što investira svoje vrijeme (kojeg ima napretek) i to u projekt da ga vi jednog dana uzdržavate. Ako vaš producent mjesecima nema gažu, taj isto radi samo na produkciji serijala „žena radi, a ja češkam jaja“. A ako ste s projekt managerom koji nije zaposlen u nekoj firmi na toj funkciji, nego radi „za sebe“, „stalno kužiš osmišljava neke vrhunske projekte koje onda nudi klijentima i ubire ono ogromnu proviziju…“ i „evo imam tri projekta koje sam ponudio, ljudi su oduševljeni, samo čekam potpis i to je to“, a u međuvremenu vi plaćate sve cuge i večere i nedajbože režije… Well, pomirite se s tim da će vam to tako ostati zauvijek. Nema tu nikakvog „projekta“, osim projekta koji biste vi sebi trebali nominirati – maknuti se od tog neradnika od kojeg nikada ništa neće biti jer sanja megalomanske snove, ali netko mora i račune platiti. U stvarnosti, ne u snovima.

Postoji još i skupina frajera (podskup iz grupe neću-raditi-za 4000kn) koja sanja o velikoj lovi i ide tamo gdje misli da će je naći – u kladionice ili kockarnice. I svi „imaju kombinaciju“, „provalili su sistem“ i slično, a opet nekako nema ni kune u novčaniku jer jučer je bilo ovo, a prekjučer ono… Ako samo čujete, načujete da ima veze s klađenjem i kockanjem bilo koje vrste, nestanite u vidu dima. Puf. Nema vas. Neće takav dugo za vama ni plakati.

Općenito, ni jedan muškarac koji nije u stanju brinut se za sebe kao što ste vi u stanju, drugim riječima raditi, nije vrijedan vaše pažnje. Kao prvo, nešto s njima nije u redu. Nisam stručnjak, ali iskustvo mi je pokazalo da ne postoji čovjek koji nije funkcionalan na poslu, a funkcionalan je svugdje drugdje. Kao drugo, to će završiti tako da vi njega morate uzdržavati, a to će onda postati problem ne vama, nego njemu, jer neće moći biti „pravo muško“. Čak i da je sve ostalo kod njega u najboljem redu, a sigurno nije jer zlo nikad ne dolazi samo, odrastao muškarac koji ne radi je običan parazit i zašto biste vi bili ta na kojoj parazitira. Neka nađe drugu budalu.

2. Nema erekciju. Mlohava ćuna je uvijek, bez iznimke, znak upozorenja. Ponovit ću još jednom na engleskom jer znam da me niste dovoljno ozbiljno shvatile. Mlohava ćuna je deal breaker. Općenito, seks će vam puno toga reći o čovjeku. Normalno muško će gledati da vam skine gaće ako ne odmah, onda svakako asap. Možda mislite da banaliziram, ali promislite ponovo. Kad ste frajeru napete, on naprosto ima prirodno urođenu želju da vam ga metne čim prije, točka, end of story. I on bi se naime razmnožavao. Teoretski je dozvoljena prijevremena ejakulacija (jednom) kao rezultat prevelikog uzbuđenja, ali svi drugi podbačaji na seksualnom planu su warning sign velik ko kuća i nemojte si utvarati da nije tako. Znači:

A) Ako frajer odugovlači s prvim seksom – neće na dobro. Ne, to nije zato što ste mu previše napete, zato što želi „ići polako“ ili ne znam što. Ako frajer zna da ima prolaz, a svejedno ne pokušava, to je zato što ima problema na seksualnom planu za koje vi ne znate, a on zna, pa odugovlači s trenutkom kad ćete i vi to doznati. A ako ima problema u donjoj, ima i u gornjoj glavi, ima i u životu i imat ćete ih i vi ako ostanete s njim. 

B) Ako mu se ne može dić – definitivno neće na dobro. I ne, nije problem u vama. Nemojte slučajno ići kupovati seksi donji veš da mu pomognete s erekcijom; nije stvar u tome da ga vi ne uzbuđujete a neka druga da, problem je u njemu. Ne kažem da je dečko loš ili da je kriv što ima problem. Nije on kriv, žao ga je i meni, ali niste bome ni vi i zašto biste si u život uvlačile sranja. Ima ih dovoljno i na drugim poljima da vam doma treba netko s kim će vam seks biti rješenje, a ne izvor stresa. A ako to nije moguće, šta da vam kažem… Radije si nađite frenda pa mu bar nećete morat prat gaće. Ljubavnika ovdje ionako nemate.

C) Ako mu se digne pa padne – vidi pod B) i pogledaj epizode Seks i grada gdje je Charlotte s Treyem. Tako to završi i u real lifeu.

Još nešto. Ako frajer ima problema sa seksom – IMAO IH JE I PRIJE VAS, IMA IH STALNO I TO NEMA VEZE S VAMA. Čisto ako niste dobro zapamtile. :)

3. Zauzet je. Ne znam koliko puta ovo moram pisati (vidi tekst Ljubavnice). Ok, ova informacija najčešće ne dođe neočekivano, ali ima i takvih slučajeva. „Pa zašto ne možemo na cugu negdje u grad po danu?“. „A čuj, ne bih baš da mi žena dozna, mislim, više uopće ne razgovaramo i ne ševimo se i ništa, ali opet…“. „Ti imaš ženu? Pa nisi mi rekao kad sam te pitala!“. „Pitala si imam li curu pa sam ti pošteno rekao da nemam. Za ženu nisi pitala.“. True story.

Znakovi upozorenja da je frajer zauzet, ali to krije su:

A)     Nikad se ne nalazi s vama u javnosti (ne smije zbog žene)

B)      Predstavlja vas kao prijateljicu (ženu ne bi veselilo da čuje da ima curu)

C)      Uvijek se viđate u isto vrijeme/istim okolnostima (nije fleksibilan zbog obaveza prema ženi i djeci)

D)     Uglavnom se dopisujete, a čujete se vrlo rijetko (ne smije se javit na telefon jer je žena kraj njega)

E)      Nikad ne idete kod njega doma (jer živi sa ženom)

I tako dalje i tome slično.

Mislim, znam ja kako to ide. Vi se nešto neobavezno spetljate dok još možda ni ne znate da ima ozbiljnu vezu ili brak i niste se ni okrenule već ga volite do neba, a on zauzet i takav će i ostati. Ili neće, ali ćete bome krv propišati dok dođe do razvoda, a karma is a bitch i tako to (Aniston-Jolie-Pitt, may I remind you).

Ovo se vrlo lako rješava. Jednostavno se okrenite na peti čim doznate da je frajer zauzet. I ne okreći se više, kćeri. Bolja si od toga. 

4. Škrt je. Stojim ja tako u Binimotu da kupim sushi za van. Ispred mene stoji Gordan Giričkeg (NBA košarkaš s milijunskim prihodima, ako niste informirani baš ni o čemu) s nekom curom, čini mi se poznata ali ne mogu je smjestit, također kupuju sushi. Prodavačica izdaje račun, žena vadi karticu, on mirno stoji i pušta je da plati, a ja si mislim jadna ti koja jesi da jesi… Ne, to nisu bili muž i žena ili prijatelji ili dugogodišnji partneri pa da je svejedno tko će platiti. To su bili cura i dečko na valjda jednom od prvih dejtova. Možda ću zvučati okrutno i isključivo, ali ako vam frajer na prvom do petom spoju dopusti da platite račun, ne radi to zato vjeruje u emancipaciju, nego zato što je jebeno škrt. A sa škrcem ne želite imati posla. Ako mi ne vjerujete, slobodno pročačkajte po arhivi žute štampe pa ćete vidjeti da je akter navedene priče a) zatražio razvod naoko sretnog braka s netom rođenim djetetom jer žena nije htjela potpisati da se odriče njegovih prihoda iz NBA (tako nekako) i b) tužio radnike za loše postavljene pločice u kuhinji, a radi se o šteti od cca 2.000 eura, svoti koju on zaradi u valjda 15 sekundi na terenu. Ako to nije škrtost, ne znam što je. /ispričavam se na eventualnim netočnostima ove priče, za precizne informacije molim konzultirati Story/

Svak će vam reći da se nikad ne petljate s ovisnikom. O alkoholu, drogama, kockanju, bilo čemu. I to nitko neće sporiti. E pa škrci su vam isto ovisnici, samo su ovisni o skupljanju novaca. Taj će prodati rođenu mater ako će na tome zaradit hiljadu kuna. Donijet će vašem ocu butelju i diskretno ostavit račun, čisto da se zna. On iza svega, ali baš svega ima računicu. Gledat će da iz vas iscijedi i zadnju kunu i ako ga nedajbože pošaljete da nekome nešto plati za vas, budite sigurni da će si potajno zadržati dio svotice. Da ne govorim da ćete se sramotit pokraj njega obučenog u odijelo svog pokojnog dide jer „gle kak je uščuvano, opće se ne kuži da je staro, a i sad se to nosi“, a ne želim ni znati kako to izgleda kad ulazite u zajedničku investiciju sa škrcem. Sigurno bude „pa kaj, ne treba nam flat screen telka, ja baš volim one kak su nekad bile, baš sam našao jednu dobru na njuškalu za sto kuna…“.

Škrci su škrti kako s novcima, tako i s emocijama. S njima nikada nećete biti zaista sretni i nikada vas neće zaista voljeti kao što ne vole ni ikog drugog jer škrci jedino vole novce. Zato čim vidite da je stisnut oko love, odite po cigarete i više se nikad nemojte vratiti. Zašto bi ovaj legendarni scenarij bio rezerviran samo za muškarce?

Inače, kasnije sam skužila, ona cura s Girom je bila Andrea Andrassy. Malo mi je laknulo kad sam čula da su prekinuli. Zbilja djeluje kao draga cura.

5. Ljubomoran je. E, da… Jednom je nepoznat netko plasirao tezu da je ljubomora drugo lice ljubavi i svi smo to počeli doživljavat kao normalno. Ljubomora nije drugo lice ljubavi, nego pravo lice kretena koji će vam jako zagorčati život ako se ne maknete. Pritom ne mislim da je ljubomoran tip onaj koji radi problem jer ste vi izašle van solo s frajerom koji vam je bivši dečko i vratite se doma u pet ujutro s ugrizom na vratu. (hahhaha, voljela bih vidjeti ovu situaciju u real lifeu) Ljubomoran radi problem tamo gdje ga nema. 

Ljubomornome ćete uvijek morati nešto objašnjavati, gdje ste bile, s kim i zašto. Onda ćete početi i najavljivati gdje idete, s kim i zašto, sve u nadi da ćete izbjeći ljubomornu scenu, da biste nakon nekog vremena shvatile da je to naprosto nemoguće. Ljubomoran tip nema povjerenja u vas jer nema povjerenja u vlastitu vrijednost, long story short – frajer je u kurcu, a to vam ne treba. Samo ćete potrošiti vrijeme na modifikaciju vlastitog ponašanja i hod po jajima ne bi li gospodin bio sretan, da biste jednog dana shvatile da se vaš život pretvorio u boravak u četiri zida i nekomuniciranje ni s kim osim s njim jer jedino tako neće biti ljubomoran. Društvene mreže vam također ne mogu pomoći jer tamo će tek naš ljubomorko naći povoda za nezadovoljstvo. Tko ti je ovaj, zašto ti je to napisao, šta pod time misli, jesi bila s njim... Prisjest će vam i fejsbuk i instagram, a i mobitel kao takav jer će vas on stalno zvati.

Ključna stvar je da ćete s ljubomornim tipom izgubiti ono najvrjednije u životu, a to je sloboda. Osim toga, ljubomora nikad ne dolazi sama; ona uvijek ide u paketu s drugim sranjima, a jedno od najčešćih je:

6. Agresivnost. Manifestacija agresivnosti ide postepeno, po sistemu kuhane žabe. Agresivac najčešće zna da to nije u redu (osim ako je ne samo agresivan, nego i potpuno lud) pa će se suzdržavati dok god ne osjeti da je „sigurno“ ispoljiti agresiju. Znači krenut će primjerice s agresijom prema predmetu. Pa si mislite ajde, nije strašno, šta, svi se nekad malo naljutimo, nema veze što je razbio stol, nije mene. Onda kreće verbalna agresija. Tu već ispituju vaše granice. Prve naznake verbalne agresije ćete najčešće vidjeti u nekoj situaciji u prometu. Općenito, sjednite u auto s čovjekom, bilo kojim, upadnite u gradsku gužvu i doznat ćete vrlo brzo i precizno kakva je osoba. Jedno „pička ti materina, idiote, kak se to voziš, šta me gledaš, oš se tuć, kae, kae“ i slično prema nekome tko se, šatajznam, ubacio u kolonu ispred agresivca dosta će vam jasno pokazati kuda plovi ovaj brod. Jer tko neprimjereno pičkara u prometu (primjereno pičkaranje je drugi par rukava, normalno i dozvoljeno :)), vrlo će brzo počet s istim modusom ponašanja i kod kuće. Prema vama.

Fizička agresija obično dolazi puno kasnije, po mogućnosti kad ste već toliko zapetljani da nemate kuda (npr. s četvero djece i bez primanja jer ste stalno na porodiljnom, da navedemo samo jedan klasik). Probajte se sjetiti nekog slučaja iz crne kronike gdje je muž pretukao/ubio ženu. Najčešći scenarij je da je prvo popizdio od ljubomore, a onda je i fizički napao. Ne znači to da su svi ljubomorni muškarci agresivni i obratno, ali nešto mi govori da je tome tako u 90% slučajeva. Kad smo već kod crne kronike, jeste li primijetili kako se u Hrvatskoj vrlo često dogodi da je frajer koji je ubio ženu „bio već ranije prijavljen zbog obiteljskog nasilja, ali se nakon toga vratio kući“? Pozdrav institucijama.

Tko je jednom digao ruku na vas, napravit će to ponovo, bez iznimke. Tko vas je jednom uvrijedio, napravit će to ponovo. Bez iznimke. Onaj tko je agresivan prema vama, bio je takav i prema svim prethodnim ženama i bit će takav i prema svim budućima.

Bez iznimke.

S mlohavom ćunom se možda još možete zajebavat, ali ovo je opasno po psihičko i fizičko zdravlje, a potencijalno i po život. Bježite koliko vas noge nose. Bilo gdje. Odmah.

Unaprijed se ispričavam na svim ostalim znakovima upozorenja koje sam propustila spomenuti. Tu je čitava paleta znakova koji otkrivaju različite patologije koje treba izbjegavati: ovisnike, kockare, rasipnike, kurviše, lažljivce… Tko bi to sve pobrojao. Nekih se više ni ne sjećam, a neke ne želim spominjati da se moji bivši i bivši mojih prijateljica ne prepoznaju baš iz aviona. A i nije neophodno. Ionako ćete vi sami intuitivno osjetiti kad nešto nije u redu. Intuicija je nepogrešiva, samo je treba slušati. I kad se to desi, treba joj još priključiti hrabrost da odete iz te situacije bez žaljenja. Jer što dulje ostanete u govnima, tu dublje tonete u njih, a možda se nikad i ne izvučete.

Ovo je važno ne samo zbog veza u kojima jeste. Ovo je važno i zbog svih vaših budućih veza i ljubavne sreće općenito. Kad si dozvoljavate nešto što ne biste smjele, spuštate ljestvicu umjesto da je dižete. Jednom kad ste provele dvije godine sa kretenom, navikle ste da se muško prema vama ponaša kretenski i sva je prilika da će i idući biti takav. A svijet je pun prekrasnih muškaraca i za tim zbilja nema potrebe. Sve što treba je reagirati čim vidite znak upozorenja. Ne sutra. Ne nakon godišnjeg. Ne poslije skijanja. Odmah.

Znamo što se dogodi s onima koji ne poštuju znakove… 

Follow BZAZZ on Facebook

PRIRUČNIK ZA PREŽIVLJAVANJE LOŠIH ŠEFOVA

Iz nekog razloga, u zadnje mi se vrijeme puno prijatelja žali na šefove. Takva je eto valjda konstelacija da su jedini zadovoljni situacijom na poslu oni koji su sami sebi šefovi. Sigurno da i poduzetništvo ima svojih negativnosti, ali rad u korporaciji je tako zahtjevna disciplina da je čovjeku zaista potreban priručnik za preživljavanje. O tome koji su zakoni korporacija i kako napredovati na poslu (hint: nije znanjem i trudom) mogla bih napisati čitave romane, ali jedna od najznačajnijih stavki koje utječu na vaše zadovoljstvo na poslu je svakako odnos sa šefom. Bitni su naravno odnosi s kolegama, sam posao koji radite, moment financijske kompenzacije svakako nije zanemariv, ali sve i da vam na svim tim poljima cvjetaju ruže, loš šef će vam pokvariti cijelu priču.

Ako radite u korporaciji, šef vam je Bog otac. Sasvim je nebitno kako funkcionirate s drugim ljudima, možete biti fantastičan kolega pa i vi sami idealan šef, ali ako imate problem s onim kojem odgovarate, nema mrkle šanse ni da budete sretni na poslu, ni da jednom u budućnosti napredujete. Šefovi koji nisu dobri manageri i koji ne vole svoje ljude dat će naime sve od sebe da vas urbi et orbi proglase nesposobnima, i onda vam nema pomoći.

Evo zato mog skromnog doprinosa i tople upute svim mojim prijateljima, znancima i ostalima koji se suočavaju s teškom situacijom lošeg odnosa sa šefom. Mislim da je za uspješno nošenje sa situacijom najvažnije znati o kakvom se točno tipu lošeg šefa radi, pa pogledajmo nekoliko osnovnih:

1. Autokrati. Ovo je klasika na koju neću trošiti previše riječi. Fascinantno je da u današnje vrijeme kad svi govore o leadershipu (vođenje ljudi, ne upravljanje ljudima) dobar dio managera i dalje misli da su jebeni Zeus, da sve znaju, sve mogu i njihov način na koji se radi posao je jedini ispravan. Autokrati su očito žešći kontrol frikovi, a popnu li se jako visoko na hijerarhijskoj ljestvici šteta koju mogu napraviti ljudima i atmosferi u uredu je prilična. Autokrat misli, suma summarum, da bi se firma raspala da nema njega. Da ga sutra zgazi auto, sve bi stalo. A prava je istina da bi tek tada sve procvjetalo s tisuću cvjetova.

Osnovni nedostatak autokrata je što se petlja u takve detalje poslovanja da to ne možete ni zamisliti. Autokrat će se tako baviti time kakve će boje biti pregača prodavačice iako upravlja kompanijom od 10.000 ljudi. Ako to sam ne stigne napraviti, a ne stigne, autokrat će zaposliti drugog autokrata na managersku plaću da radi to isto za njega. Zbilja ne znam šta je s tim ljudima. Zar zaista misle da su jedino oni na cijelom ovom svijetu pametni? Bogom dani? Ne shvaćaju kako je lijepo dati drugima da donose neke manje važne odluke dok se ti baviš pametnijim stvarima? Kako god bilo, s autokratom ćete imati problema jedino ako volite biti samostalni u radu. Ako ste osoba koja voli donositi odluke sama bez da za svaki detalj mora pitati velikog tatu (ili mamu), bojim se da ćete s autokratom imati slučaj tzv. nepomirljivih razlika. Ako ste pak od onih koji vole doć i odradit svoje od devet do pet i sve ćete napravit samo da ne morate donosit nikakve odluke, autokratski šef je kao stvoren za vas. Uvijek ćete se moći sakriti iza njegovih odluka (jer sve i jesu samo njegove), a to što će on misliti da niste previše pametni nije nikakav problem. Takav ionako ne traži pametne, nego poslušne, kao uostalom i svi loši šefovi. Kad smo već kod pameti, nikako se ne preporučuje imati istu ako vam šef pripada sljedećoj skupini:

2. Nedorasli poziciji. Postoji više razloga zašto šef može biti nedorastao poziciji. Jedan je da je elementarni glupan (osoba smanjene inteligencije) koji je nedorastao više-manje svakoj poziciji koja nije rad na traci, a spletom sretnih okolnosti i uspješnim networkingom uspio je dogurati relativno visoko u hijerarhiji. Tu nažalost nema pomoći. On nikada neće biti zaista sposoban biti dobar manager jer nema osnovne predispozicije za to (kvalitetan procesor) i što ste vi sami inteligentniji, to će vam biti teže. Drugi razlog može biti da govorimo o poznatom pravilu gdje svaki čovjek napreduje do razine svoje nesposobnosti. Radi se dakle o čovjeku koji je na levelu niže čak mogao biti i prilično uspješan, ali kao manager ne vrijedi ni koliko je crno pod noktom i samo vam može zagorčati život, vama i svima koji mu odgovaraju.

Koji god razlog bio, ako vam je šef nedorastao poziciji, sva je prilika da će je obnašati još dugo; sposobnost takvih idiota da prikriju vlastitu glupost je upravo nevjerojatna. Svojim jedinim stvarnim kompetencijama - ulizivanjem, klimanjem glavom i smijanjem na sve šale svojih nadređenih - uspijevaju se predstaviti sposobnima i održavati tu sliku godinama. Podređeni koji počine najveći korporativni grijeh – izražavanje mišljenja koje je različito od šefovog – ih neobično živciraju. Onda nastupa legendarni paradoks; budući da sami nisu svjesni svoje gluposti, misle da ste vi idiot i da je to razlog zašto se ne slažete. I šta je najgore, šef koji je nesvjestan svojih ograničenja vam je bolja varijanta. Oni koji su svjesni nedostatka vlastitih kompetencija koje vi onda na ovaj ili onaj način istaknete, ti će vas smatrati smrtnim neprijateljem i pribjeći osnovnom alatu za upravljanje takvom situacijom – mobbingu. A ako ste žrtva mobbinga, tu vam pomoći nažalost nema. Znamo koliko je hrvatsko pravosuđe napredno (vidi pod „ličko rukovanje“) i šanse da doživite pravdu na sudu, u firmi ili bilo gdje su ravne nuli. 
I još nešto. Kako god da si htjeli pomoći, nemojte se ni slučajno obratiti ljudskim resursima. U konačnici, oni su ga i stavili na tu funkciju pa sigurno ne žele čuti da su instalirali budalu jer šta to onda govori o njima. Da, znam.

Među lošim šefovima nedorasli situaciji po mojoj procjeni čine 60% i šanse da ćete naletiti na jednog takvog u toku karijere su više nego visoke. Ako ćemo pošteno, prilično je velika vjerojatnost da ćete i sami jednog dana biti šef nedorastao poziciji. Zato nemojte biti previše kritični prema nedoraslim šefovima. Nisu krivi oni, kriv je sustav koji je tako ustrojen da baš takvi imaju najveće šanse zasjesti na managerske pozicije. Vi jednostavno odvagnite situaciju, procijenite koliko dugo možete očekivati da će trajati njegova vladavina i napravite plan shodno tome možete li izdržati tako dugo ili ne. A ako baš nikako ne možete surađivati s ovakvim ljudima, možda vam je najpametnije da se trajno prebacite u ranije spomenutu privatnu djelatnost. Jedino ako ste sami sebi šef možete biti sigurni da ćete uvijek imati dobrog šefa. Ili barem tako misliti.

3. Bezmudaši, pizde i ostale karakterne nule. Pardon my French, ali zaista ne znam kako da ih pristojno nazovem, a da opis bude precizan. Ova moćna gomilica sastoji se od ljudi različitih karakternih devijacija kojima je jedno zajedničko – nemaju ono nešto je ne sais quoi potrebno da budu dobri manageri. U biti znam što nemaju. Za početak, autoritet.

Osnova managiranja je da imate autoritet, to znamo svi. Ali govorimo o prirodnom autoritetu, onog koji čovjek ima zbog svojih karakternih osobina i profesionalnih kvalifikacija, a ne zbog fotelje u kojoj sjedi. Takav autoritet počinje se graditi već u prvim interakcijama s vršnjacima, dakle u vrtiću, i dalje se razvija u osnovnoj školi. Do polaska u srednju školu već se jasno zna tko je faca, a tko nije, iako se neki u novoj okolini pokušaju reinventati, obično sa slabim uspjehom. I kad netko tko je više-manje cijeli život autoritativan postane manager, autoritet je nešto s čim sigurno neće imati problema. Možete ga mrziti iz tisuću razloga, ali poštovat ćete ga uvijek. Ali kad se netko koga su u osnovnjaku čvrgali i sprdali postane manager, to nikako ne može izaći na dobro. Nedostatak prirodnog autoriteta postaje nepremostiva prepreka do uspješne suradnje. Srećom se hrvatski narod naučio pokloniti svakom gospodaru pa je većina zaposlenih toliko u dupetu svojim šefovima da ovi ni ne osjete da ih ne poštuju istinski. Ali ako ste baš vi taj naivac koji će svojim ponašanjem iskreno pokazati da slušate šefa samo zato što morate, a ne zato što želite, jao si ga vama.

Kao što sam već rekla, puno je varijacija na temu karakternih nula od šefova. Ne radi se samo o onima s nedostatkom autoriteta. Klasičan bezmudaš je recimo onaj koji će vas maltretirati beskonačnim analizama i sintezama jer nije u stanju donijeti odluku. S njim je najveći problem što ćete u svakom trenutku odrađivati barem dvostruko više posla nego što je realno potrebno ne samo zbog bespotrebnih analiza, nego i zato što bezmudaš umire od straha pred svojim šefom. Pa onda ako njegovom šefu padne na pamet na se napravi, štajaznam, jedan slajd ppt-a s ključnim podacima o nečemu, vaš će to šef vama prenijeti kao potrebu da se na tu temu napravi nešto u rangu dugometražnog igranog filma. Da bi onda, nakon što ste vi dva mjeseca na tome krv pišali, ispalo da „velikog šefa“ to zapravo nije ni zanimalo jer bezmudaši najčešće nisu ni previše pametni pa nisu zapravo dobro shvatili što je projektni zadatak.

Bezmudaši se najčešće regrutiraju iz onih koji su u osnovnjaku bili klasični štreberi. Znači imali su sve pet, ali ne zbog inteligencije, nego zbog beskonačnog štrebanja. Uvijek su bili u dupetu učiteljici (drugarici) i ako se cijeli razred dogovorio da će markirati, bezmudaš je taj koji je ipak došao na sat. Kako uglavnom nisu talentirani ni za što, najčešće izaberu ekonomski fakultet pa završe u nekoj korporaciji gdje vrijedno tuku prekovremene sate i glume da rade nešto pametno, polako se penjući kompanijskom ljestvicom dok jednog dana ne zasjednu, nažalost, na mjesto vašeg šefa. I sva je prilika da će dugo, dugo biti na managerskoj poziciji jer bezmudaš se ni u snu neće zamjeriti ni top, ni middle, ma ni low managementu. Kao što mu sam naziv govori, nema muda za takvo nešto.

Ako mislite da su bezmudaši dno, predstavljam vam dno dna - šefove pizde. Ako opet povučemo meni tako dragu paralelu kakav-je-bio-u-osnovnoj-školi, možete biti sigurni da je pizda bio jedan od onih koji krivo šapću, ne daju vam da prepisujete od njih i slično. Pizde dakako isto nemaju muda, ali oni su obdareni još nekim ružnim karakternim osobinama koje ih čine zaista najgorim među managerima. Ključna je stvar što šef pizda ne voli ljude, svoj tim doživljava kao smetnju i prijetnju, nikada vam neće podmetnuti leđa i kad nešto pođe po zlu, svalit će krivnju na vas sve i da uopće nemate nikakve veze sa slučajem. S druge će se strane redovito kititi tuđim perjem, odnosno sebi pripisati tuđe zasluge, pa tako i vaše. Pizda nije prvi među jednakima (što bi dobar manager trebao biti), on je jedan nasuprot svih ostalih. Netrpeljivost između njega i tima uglavnom nikada ne dođe do top managementa jer se ovaj dobro potrudi da prekine sve komunikacijske veze između vas i njih, a prema gore odaje sliku sposobnog šefa. Pizda radi samo na svojoj karijeri, vaša ga ni najmanje ne zanima, taj vas sigurno neće poslati na kvalitetne edukacije, a kad vidi da su stvari totalno u komi, organizirat će team building na kojem se nitko neće zabaviti. Pizda voli pričati loše o drugima ne bi li sam izgledao uspješniji jer vlastitih uspjeha zapravo nema. Prema nekim vrstama loših šefova imam čak stanoviti respekt (recimo autokrate), prema nekima osjećam sažaljenje (nedorasli), za neke imam suosjećanje jer znam da su se eto takvi rodili i nema tu pomoći (bezmudaši), ali za šefove pizde nemam stvarno ni jednu pozitivnu emociju. Oni su naprosto dno dna. Samo je jedna skupina gora od njih, ali oni su takav horor da predstavljaju kategoriju za sebe:

4. Njegovo veličanstvo Narcis. Ovu je kategoriju najteže preživjeti (vama) i najteže prozreti (ostalima). Moram priznati da je i mene samo čudo spasilo da ne završim u ludnici za vrijeme rada s takvima, čitaj dovoljno su brzo otišli na drugu poziciju da se nisam morala bacit na Praxitene. Elem, to vam je ovakav tip (govorit ću u muškom rodu, ali ima ih i među ženama, bez brige): ako i nije zgodan, jako je simpatičan i šarmantan. Socijalne vještine su mu odlične, inteligencija iznimno visoka, a sposobnost prezentiranja vrhunska. Uvjerit će vas da je crno bijelo s takvom lakoćom da ćete se pitati kako je moguće da ste cijeli život mislili naopako. Općenito, narcis je u stanju toliko očarati sve oko sebe da se ljudi pitaju kako je firma uopće opstala sve ove godine bez njega. Tu naravno govorimo o narcisovom odnosu s kolegama i nadređenima. Njegov odnos s podređenima je sasvim druga priča jer narcis je između ostalog i neobično vješt manipulator.

Source: Huffington Post

Nemojte ni na trenutak pomisliti da je narcis zaljubljen u sebe. Ne, narcis je zaljubljen u svoju sliku, a stvarnog sebe zapravo ne podnosi. Slika se mora održavati inače se narcis raspada kao vampir po danu. Da biste uspješno surađivali s narcisom, jedino je važno da se divite toj slici. Morate dakle biti očarani njegovim postignućima. Slaganje sa svime što kaže je apsolutni must. Jedno oduševljeno „wow!“ na neku njegovu ideju kupit će vam kod narcisa puno bodova. Neće škoditi ni da mu povremeno kratko zaplješćete. Ne šalim se. Narcisa se jednostavno mora worshipati. Problem je u tome što obožavanje mora biti iskreno jer narcis nije glup. Zato će biti najbolje da vi jeste, ili da ste barem jako mladi, jer samo tako ćete povjerovati u narcisovu superiornost nad svim bićima u svemiru. A ako se usudite narcisu makar jednom reći „čuj, ja mislim da taj tvoj prijedlog nije baš dobar“… Well, pripremite se na ispad narcisovog bijesa koji se zavisno o osobi i situaciji može sastojati od vrijeđanja, deranja ili naprosto 15-minutnog monologa (jako vole zvuk svog glasa) u kojem će vam objasniti da je razlog što se ne slažete s njim taj što zapravo ne znati raditi svoj posao i općenito niste baš najpametniji. A nakon toga ste za narcisa mrtvi, kao što je i vaša karijera.

Dok u općoj populaciji narcisa ima niti 5%, u korporacijama ih ima brat-bratu 20%. Narcisi naime iznad svega vole status i moć, a visoki management nudi upravo to. Ako imate šefa narcisa, duboko suosjećam s vama. Ako niste u stanju fingirati očaranost narcisom, zatomiti vlastito mišljenje, braniti narcisove ideje da je dan noć pred cijelim svijetom, odmah pakirajte kofere i bježite glavom bez obzira, makar na burzu. Narcisi su opasni po mentalno zdravlje. Šta god da se dogodi, oni će iz toga izaći neokrznuti (krasi ih još i đon-obraz). I budite sigurni da narcis nikada neće otići kod psihijatra, gdje mu je mjesto, ali vas bi lako mogao tamo otjerati. A onda ćete bome i negdje drugdje teško naći posao.

Source: Pinterest

Nakon svega napisanog, čovjek bi mogao pomisliti da sam u životu radila samo s budalama, luđacima, a i da sa mnom nešto nije u redu. Daleko od toga. Mislim, svašta sa mnom nije u redu, ali imala sam hvala Bogu priliku uvjeriti se da postoje i normalni šefovi. Ne samo da postoje, ima ih dosta, i sve više. Ali kako s njima čovjek nema problema, onda šta bi o tome uopće pisao. Znate ono, kad pitate glumca koju bi rolu radije igrao, uvijek će odabrati negativca. Oni su ipak zanimljiviji i nijansiraniji.

Dobri šefovi su divota božja. Znate koji su to. Oni koji vole i poštuju ljude i prema svakome se odnose s jednakim poštovanjem. Oni koji čuvaju i paze svoj tim i ne daju na svoje ljude sve i da su najgori. Dobri šefovi znaju što hoće, imaju muda i lako donose odluke. Prirodno su autoritativni. Imaju empatije i shvaćaju da postojite i kao čovjek, a ne samo kao radnik. Dobri šefovi su oni koje slijedite jer želite, ne jer morate. Oni su prvi među jednakima i sasvim vam je normalno da ste poslovno u hijerarhijskom, a privatno u prijateljskom odnosu. Dobar šef će uvijek izvući najbolje iz svojih ljudi ne zato što je šef, nego zato što je čovjek.

Ako imate dobrog šefa, budite zahvalni svakog dana. Ako imate dobrog šefa, oprostite mu neke nedostatke koje ima, jer imamo ih svi, i sjetite se da ćete jednog dana možda naletit na ludog narcisa i gorko plakati za danima kad vam je najveći problem bio što vam je šef škrt. A ako se to desi, bacite oko na ovaj tekst, a za detaljnije upute slobodno pišite, imam savjeta koliko god hoćete.

Niste valjda mislili da sam sve ove ljude izmislila...

Follow BZAZZ on Facebook

SREĆA

Ne znam kako vas, ali mene u zadnje vrijeme sa svih strana napada sreća. Gdje god da se okrenem, dočeka me neki tekst ili nečiji savjet na temu sreće. Upute kako biti sretan tako mi donose facebook stranice, plastične boce, vrećice čaja i mnogi drugi mediji kojima to zaista nije primarna zadaća. „Živite život koji volite“, „Sreća je u vama, samo trebate znati pogledati“, „Kad sam izbacila gluten iz prehrane, postala sam sretnija osoba“ i slične poruke zatrpaše mi ekrane i život.

Čitava četa samozvanih life coacheva i ljudi koji zaista nešto i znaju o životu daje sve od sebe da nam objasni kako uhvatiti taj sveti gral modernog čovjeka – sreću. I svi očito sa slabim uspjehom; vidim da je sa srećom kao s celulitom, svake sezone tema je jednako aktualna. E sad, ono što je meni najzanimljivije u cijeloj priči je činjenica da se nitko baš previše ne pita zašto smo zaboga svi toliko nesretni. Zašto je tema potrage za srećom toliko raširena da deseci tisuća ljudi mlate lovu na tome? Danas, kad su sve informacije kao dostupne i sve je kao moguće, mi nikad dalje od sreće.



Ovaj tekst to neće objašnjavati iz jednostavnog razloga; tko je shvatio, shvatio je, a onome tko nije neće biti dovoljno ni pet knjiga, a kamoli jedan blog post. Svejedno, imam i mimo toga koju za reći o sreći. Tema je očito vruća pa možda i meni kapne koji dinar.* Pa krenimo:

1.       Sreća je kao orgazam - ako niste sigurni jeste li svršili, ovaj sretni, znači da niste (s ovim bi se mlađe čitateljice trebale znati poistovjetiti, bar mi tako kaže Cosmo). Metoda je dosta pouzdana kada želite detektirati stupanj zadovoljstva vlastitim životom, odnosno jeste li uopće sretni u danom trenutku. Ovo sam naučila na vlastitom primjeru. Svojedobno me prijateljica pitala jesam li sretna. „Sretna? Pa štajaznam… Jesam, jesam, kako ne. Jesam valjda. Mislim, što je to uopće sreća? Koliko čovjek u današnjima uvjetima može biti sretan? Tko smo? Čemu stremimo? Čekaj, iskipit će mi mlijeko…“. Ako i vaš odgovor na pitanje o sreći ide u smjeru relativiziranja, znajte da tu sreće nema i zapitajte se gdje je zapelo. Ako pak mislite da ovaj čas niste sretni, ali ćete to postati čim kupite novi auto/nađete bolji posao/ubacite što vrijedi za vas, moram vas razočarati jer opće je poznato da:

Source: forbes.com

2.       Sreća je lepa samo dok se čeka.  Imam svoj jutarnji ritual koji obožavam. Ustanem, uzmem kavu i sjednem u kut trosjeda listati časopise i piti kavu dok svi ukućani još spavaju. Čisti zen. To sam počela raditi prije par godina i neizmjerno uživala u tim trenucima. Onda sam se počela veseliti već u momentu kad znam da ću uzeti tu kavu i novine. Sad se već nađem da se navečer prije spavanja radujem kako ću ujutro u miru popit kavu. Na kraju sam skužila da se više veselim činjenici da taj trenutak dolazi, nego što uživam kad on dođe. Ako čekate nešto da biste bili sretni, sreću dočekati nećete. Primjera za to imate koliko hoćete. Znam nekoliko brakova koji su se raspali netom nakon što su kupljeni veći stanovi. Supružnici su naivno mislili da su sve njihove trzavice rezultat premalo kvadrata. Kako da ne. A o klasičnoj zabludi dobivanja djeteta za spašavanje braka da ne govorim. I ne manifestira se ovo pravilo samo u ljubavnim odnosima. Općenito, naučno je dokazano da efekt zadovoljstva koje čovjek osjeća zbog ostvarenja nekog cilja u životu (tipa dobio sam puno bolje plaćen posao) traje ravno 3 mjeseca. Nakon toga to prestane donositi osjećaj sreće jer postaje nova normala. Kad smo već kod stvari koje želimo dostići ne bismo li bili sretni, digitalizacija svijeta nam je dodatno zakomplicirala priču jer:

3.       Sve je stvar konteksta, odnosno benchmarka. Nekad se to zvalo Keeping up with the Joneses. Za neupućene, to je ono kad se stalno uspoređujemo sa susjedima (obitelj Jones) i kad nam je osnovno mjerilo uspjeha i sreće da li smo bolji od Jonesovih; imamo li ljepšu kuću, bolji auto, jesu li nam djeca u boljim školama i slično. Usporedba sa susjedima kao odlučujući faktor utjecaja na sreću čovjeka ide dotle da kad su u velikom američkom istraživanju pitali ljude bi li radije zarađivali 50.000 dolara godišnje, a da je to manje nego što susjed zarađuje, ili bi zarađivali 25.000 ako je to više od susjedove zarade, pogađate li šta su odabrali? Manju zaradu, ali veću od susjedove. Toliko o traženju sreće u sebi. Ali nije problem u kompariranju s neposrednom okolinom. Problem je u tome što su nam s pojavom društvenih mreži svi na svijetu postali „susjedi“ i Keeping up with the Joneses je postalo Keeping up with the Kardashians. But you can't keep up with the Kardashians. Tvoj tata nije frend i odvjetnik od O.J.Simpsona. Očuh ti nije američki olimpijski reprezentativac (koji je kasnije postao žena, ali details). Nisi odrasla na Bevery Hillsu i frendica ti nije Paris Hilton. Nisi (nadam se) pustila snimku svog seksa u medije ne bi li postala poznata. Dok s prvim susjedom vjerojatno dijeliš sličan background, sa celebovima čije slike gledaš na Instragramu nemaš apsolutno nikakve veze. Imati za cilj nadmašiti susjeda (što god to značilo) je ok jer je dostižno. Htjeti nadmašiti, ili makar biti kao ljudi čije na sve načine retuširane fotke gledaš na Instragramu (šifra photogate) nema apsolutno nikakvog smisla. Prvo, nema šanse da se dogodi i drugo, tko zna kakvi su to životi zapravo (šifra celebrity suicides). Držite benchmarke tamo gdje im je mjesto, dakle vjenčanje recimo na Silbi, ne u Versaillesu, i imate šanse za sretan život. Sve drugo vas samo može odvesti u depresiju. E sad, iako si ne treba staviti za cilj da postaneš Beyonce ili Bill Gates, ipak nije zgorega imati dobar saldo na tekućem jer:  

4.       Para vrti tamo gdje burgija ne može.** Znam, znam. Ovo je u potpunoj suprotnosti s općeprihvaćenom tezom da novac ne može kupiti sreću. Slažem se i ja da ne može. Štoviše, nedavno je završeno ogromno istraživanje gdje su znanstvenici s Harvarda proučavali živote ljudi od mladosti do starosti i definitivno zaključili da sreća nema veze s bogatstvom. Za sreću su, kaže eto i znanost, najvažniji kvalitetni međuljudski odnosi; prijateljski i partnerski. Sjajno, ne? Danas više-manje svi imamo solidan krug prijatelja i kakve-takve ljubavne veze. Društvene mreže pak omogućuju povezivanje s ljudima i u situacijama kad to inače ne bi bilo moguće. Važne su dakle veze i prijatelji, ne treba nam lova. Jupi. A sad malo razmislite pa recite poznajete li makar jednog bogatog čovjeka koji nema prijatelja? Koji nema curu/ljubavnicu/ženu? Ni ja. Nevjerojatno kako popularnost ljudi eksponencijalno raste s porastom sredstava na njihovim računima. Znam ih nekoliko takvih. Čim su ušli u lovu, naglo su postali jako zgodni. Dobro ajde, zgodniji. Pametniji. Puni duha. Svi žele biti u njihovom društvu. Toliko su ih ljudi zavoljeli da su i sami povjerovali u priču o svom novom ja i sad sretno plove na krilima sreće dobrih odnosa sa svojim mnogobrojnim novim „prijateljima“. Mislim, ako naši nogometaši vjeruju da su se njihove žene u njih zagledale zbog divnih karaktera, što ne bi mislili da ih i prijatelji stvarno vole… Novci sami po sebi zaista ne donose sreću. Direktno. Ali omogućavaju stvaranje životnog okruženja koje doprinosi osjećaju sreće. I još nešto. Ako vam novci nisu jamac sreće, to samo znači da ih zapravo imate dovoljno. Pitajte ekipu koja kopa po kontejnerima koliko su sretni i javite mi rezultat tog istraživanja. Ne mogu naći sreću u sebi? Nisam ni mislila.

Source: lmt-lss.com

Sad smo došli do kraja pa nije spoiler reći da cilj ovog teksta nije da vam kaže kako biti sretan. Ja stvarno, ali stvarno nemam znanja ni iskustva da ikome solim pamet o sreći, ali za razliku od mnogih to barem iskreno kažem. Baš kao i vi, idem kroz život i pravo i krivo, i lijevo i desno, bivam i sretnom i nesretnom, što je zapravo jedino i moguće.

Uostalom, i ne čini mi se da ljudima toliko fali sreće, koliko zdravog razuma. Uključite common sense, uparite ga s intuicijom, i nema greške da će vam ovo dvoje reći kako da dospijete na mjesto koje vas čini sretnima, što god to za vas značilo. A ako čitate ovaj tekst, vi ste već sretan čovjek. Ako imate uređaj i vezu pomoću kojih to radite, znači da vjerojatno imate i krov nad glavom, hranu u frižideru, struju, tekuću vodu, nekoga tko vas je rodio i tko vas voli. Možda je klišej, ali ako to nije sreća, stvarno ne znam što je.

Ovaj tekst ne govori kako uhvatiti sreću, nego je donosi. Donosi je meni jer sam sretna dok pišem. A ako ste se vi makar jednom nasmijali dok ovo čitate, onda je donio bar malo sreće, na trenutak, i vama.  

Ako je to ispunio, ni jedna mu druga svrha ne treba.

Happy holidays :*

*Dinar = valuta plaćanja u SFRJ, u RH zamijenjena kunom. Upotreba ovog izraza ne služi ničemu, osim što onog tko je koristi razotkriva kao osobu rođenu prije Titove smrti. Autorica svakako prihvaća sve važeće valute u EU, a ni robna razmjena nije isključena, posebno ako ste vlasnik Chanel Boy torbe s kojom ne znate što biste.

**Para = stoti dio dinara, još uvijek se koristi kad želimo reći da je netko bogat („ima para“). Ova je uzrečica poznata i kao stih pjesme Zabranjenog Pušenja  „Dobri jarani“, gdje je ključna misao da „dobre jarane para kupit ne može“. Valja naglasiti da je pjesma nastala u 80-ima u SFRJ, dakle vremenu svjetonazora dijametralno suprotnog današnjem i vremenu u kojem nitko nije ni imao dovoljno para da bismo mogli ispitati istinitost tvrdnje.     

Follow BZAZZ on Facebook